Intervju / Ademir Kenović: Bh. filmadžije su ulični borci, a vrijeme dobrih filmova nikada nije prošlo

Činjenica je da je ratna tematika česta u našim filmovima, ali očigledno je da je čitav naš život još uvijek pod utjecajem rata. Sistem i ovako sređena država su rezultat rata. Nije nelogično što ima te tematike, jer ljudi moraju izreći to što osjećaju. "Žaba" ima postratnu tematiku, a uvijek se sjetim onoga: "Vidjet ćete, poslije rata je još gore". To gore se sada dešava. Mi živimo u ambijentu u kojem oni koji su bili u ratu, koji su živjeli sa ratom i koji su imali dodira sa ratom još uvijek imaju žestoke traume. Ne možemo zažmiriti na taj ljudski osjećaj niti se praviti da toga nema. Tekst "Žaba" Dubravka Mihanovića je davao osnovu za to. Naši junaci između bombe ili samoubistva i lopte za relaksaciju izaberu loptu pokazujući da je, kad se dogodi jedna katarza u odnosima, moguće početi prevazilaziti problem postratnog sindroma.

Kada ste već spomenuli katarzu, je li ona moguća na ovom području?

Mislim da jeste. Ja nikada nisam mislio da je problem u ljudima, nego u pogrešnim sistemima. Na ljudima je da svojom snagom kojom su preživjeli rat ponovo utječu na stvaranje boljeg sistema u kojem će moći imati kvalitetniji život.

Koliko film i umjetnost mogu utjecati na mijenjanje sistema i praviti pozitivne promjene u društvu?

Teško je to reći, jer političke, ekonomske i ostale borbe šalju milijarde informacija kojima se teško suprotstaviti. Međutim, ja uvijek mislim da neka apstraktna poruka koja je snažna, životna i utemeljena može podsvjesno, na neki čudan, paradoksalan način utjecati na ljude, nekada čak mnogo više nego sve te informacije koje su stvorile ovaj ambijent. Vjerujem u to jer je čovjeku prirodno ono što je bolje, a ovaj ambijent u kojem živimo nije prirodan. Individualno, žestoko nastojanje i rad jedini su načini borbe protiv svega što nije dobro. Film je bitan jer djeluje na ljude, daje im poticaj i optimizam, objašnjenja i osjećaj razumijevanja života.

Gdje je bh. kinematografija u odnosu na zemlje regije?

Udio države je dosta ispod onoga kako bi trebalo da bude. Za razliku od naše države Srbija, Hrvatska i Makedonija ulažu ozbiljna sredstva u kinematografiju. Razumijevanje potrebe prezentacije filma i poticaj mladih je mnogo veći u cijelom regionu nego kod nas. To se mora promijeniti i nadam se da će ova agresivna proizvodnja kvalitetnih filmova utjecati na to da se sve što se tiče kinematografije ozbiljnije shvati.

Bh. kinematografija može biti isplativa ekonomska grana, ali prepoznaje li to naša država i na kakve prepreke filmadžije nailaze, osim finansijskih?

Bosanskohercegovačke filmadžije su ulični borci koji na svaki način prevazilaze prepreke. Naša vlast mora shvatiti da ulaganje u film nije bacanje para, već investiranje, jer kinematografija kontinuirano vraća novac cjelokupnoj državi i to mnogo više nego što se ulaže. Film je više nego isplativa grana.

Ima li kalkulacija pri raspodjeli sredstava?

Previše radim i nemam vremena da se bavim insinuacijama, kalkulacijama i pretpostavkama, ali mislim da oni koji žarko žele napraviti film to i urade. Vjerovatno ima guranja i konkurencije, ali vjerujem da je dobar tekst ono što prevagne na kraju jer ne znam nijedan dobar koji nije realizovan. Ako nije ovdje, onda jeste negdje vani.

Mjerilo ste kada je riječ o filmu kao umjetnosti, a snimili ste neke najbolje filmove, ne samo na području BiH, već i Jugoslavije. Je li prošlo vrijeme tih filmova?

Nikada nije prošlo vrijeme dobrih filmova. Sve je uslovljeno pričom, ako priča prirodno povezuje neke ljude, predjele, zajednice, države onda će se on i napraviti. Često me ljudi pitaju kada ću napraviti nastavak "Kuduza", a ja kažem nikad, jer je sada drugo vrijeme i ne postoji više ta vrsta energije. Danas mladi ljudi imaju novi osjećaj, interesuju ih druge teme i mislim da mogu napraviti jedino bolje filmove od onih koji su napravljeni, naravno naslanjajući se na iskustva prethodnika.

Koji su najveći izazovi u Vašoj karijeri?

Rekao bih da mi je najveći izazov nedostatak vremena, užasno je što ponekad spavamo dugo i što nema dovoljno vremena da uradimo sve stvari koje bismo mogli i voljeli uraditi. Drugi ozbiljan izazov je izbor. U neko doba sam mislio da film možda nije za mene i da nije način na koji treba komunicirati sa današnjim vremenom. Izazov mi je i što sada pored ovog što radim hoću da na neki drugačiji način pokušam analizirati probleme ovog vremena.

Mnogi smatraju da je "Savršeni krug" najbolji, najrealniji i najneproračunatiji ratni film.

U tom periodu smo informacije primali sirovo i surovo, tako da je bilo kao da smo skinuti goli i kao da nam je koža skinuta sa tijela. Taj film je ispoljio osjećaj ljudi koji su ga pravili živeći u ambijentu rata, opsade, masakra itd. U vremenu u kojem smo ga stvarali izgledalo je da je u takvom ambijentu možda jedino rješenje samoubistvo. Tada je u mojoj glavi bio užas rata i mislio sam da je to preovladavajući osjećaj. Danas bih to uradio drugačije, onaj dječak bi pobjegao i ne bi se film onako završio jer su djeca globalno preživjela. S te strane taj film jeste neproračunat, jer da je bio proračunat sigurno bi bila neka varijanta sretnijeg završetka. A bilo je fascinantno snimati ga, jer sam u tom ambijentu sam radio samo ono što sam mislio da moram raditi. U isto vrijeme je bilo užasno jer je to bilo kopanje po svježim ranama koje sam morao stalno rekonstruisati. Također je bilo i neopisivo uživanje jer smo živjeli slobodu rada na filmu, koja nam je stvarala najljepši osjećaj.

Šta bi bio savršeni krug postratnog društva?

Ako bi se uopšte mogla praviti takva poređenja možda bi to danas bila nekakva spirala prema ponoru... Međutim, ja uvijek osjećam da je prirodno da ćemo iznalaziti pozitivna rješenja.

U ratu ste snimili više od 50 dokumentarnih filmova, seriju dokumentarnih zapisa "Ulica pod opsadom".

Srđan Vuletić je tada rekao kako njegov rođak drži pušku, a on drži kameru, jer to je naše oružje. Ponekad svojim studentima pokazujem te filmove koje smo pravili pod opsadom. Radio sam tu seriju dvominutnih kratkih filmova s kolegama iz Francuske i danas je to značajan dokument života u gradu pod opsadom. Rekao sam da ćemo raditi svaki dan kao Charlie Chaplin, jer je to bio jedini način da preživimo. Sutradan je neko došao i rekao kako će snimati djecu koja se igraju, ja sam otišao snimati pijacu. Tako se redalo dosta tih filmova i bio sam sretan što smo ih uspjeli napraviti. Bitni su jer su pokazivali snagu i volju ljudi koji nisu pristali da budu ubijeni u pojam.

S obzirom na to da ste dugo bili profesor na Akademiji scenskih umjetnosti, mislite li da mladi mogu napraviti neke značajne promjene u društvu?

Na Akademiji ima dosta mladih ljudi koji su odlični, posvećeni i koji su sigurno mnogo iznad onoga što smo mi ikad bili. I obaveza i logika i prirodno je da ih država podrži, a na njima je da izdrže pritisak ovog haosa. Mladi ljudi su spas i oni koji mogu stvoriti bolji ambijent. Uvjeren sam u to. Ova grupa "Helem nejse" je generacija mladih ljudi, novih nadrealista koji su za mene otkrovenje. Divni, fantastični dečki koji su bili moji studenti. Ponavljam da bi se odgovarajuće državne institucije i TV javni servisi morali više uključiti i dati mladima poticaj i platformu da rade i sazrijevaju. Istovremeno, mladi moraju shvatiti da su oni ti koji moraju sami sebi pomoći i uprkos ovakvom sistemu raditi kvalitetnije stvari koje će napraviti život boljim.