Djeca sa CNN-a
20

Banalizacija traume: Pogledali smo film koji ujedinjuje srebreničku i vukovarsku tragediju

Piše: Ines Mrenica
Film "Djeca sa CNN-a"
Film "Djeca sa CNN-a"
Film "Djeca sa CNN-a" Aide Bukvić započeo je s kino distribucijom po Hrvatskoj. Emotivna priča koja se bavi pitanjima izbjeglica, terorizma i evropskih muslimana, puno je tema načela, ali je malo uspjela prožvakati.
Ubitačni bosanski humor iznjedrio je jednu kletvu koja glasi "Dagoda ti kuća bila na CNN-u", pogađajući samu srž svega onog što je najpoznatija svjetska televizija u vidu vijesti emitirala s Balkana za vrijeme rata devedesetih godina. Kletva je zapravo jedna sasvim pristojna rečenica, ali ako ti kuća osvane na CNN-u, to će sigurno biti iz razloga jer će je na tom snimku ekskluzivno gutati plamen ili razarati avio bomba.

Poznavaoci teatarske scene sjećaju se predstave "Djeca sa CNN-a" sarajevskog Pozorišta mladih, koja je nastala po dramskom tekstu Amira Bukvića, a u režiji Aide Bukvić. Djeca koja su se iz razorene Srebrenice i Vukovara pojavila na CNN-u zovu su Dino i Dora. On je snimljen u grupi djece kojoj Mladićevi vojnici dijele bombone prilikom pada Srebrenice, a Dora je objektivom kamere uhvaćena uplakana u vukovarskoj koloni izbjeglica. Igrom slučaja, Dora i Dino, su se susreli u Zagrebu deset godina nakon stravičnih događaja iz djetinjstva, gdje su razvili neobično prijateljstvo.

Film "Djeca sa CNN-a" Aide Bukvić, koji se prikazuje u hrvatskim kinima, adaptacija je popularne predstave, a glavna uloga povjerena je Amaru Bukviću, koji je zajedno s partnericom Ivom Mihalić glumio u zagrebačkoj verziji istoimene predstave teatra Histrion. Srebrenica, Vukovar, PTSP, islamski terorizam, Škorpioni, prostitucija… duga je lista tema koju je u svom dugometražnom prvijencu "Djeca sa CNN-a" otvorila redateljica, udružena s ostalim članovima obitelji Bukvić.

Ti si iz Bosne, musliman si

Desetak godina nakon genocida u Srebrenici, Dino (Amar Bukvić) živi u Zagrebu sa sjećanjem na oca i braću koju je izgubio u ratu. Radi kao čistač ulica i stanuje kod bivšeg branitelja Goge (Sreten Mokrović), a jedini trenutak razonode predstavlja mu ulazak u telefonsku govornicu, odakle zove prijatelja Fahru (Muhamed Hadžović) u Sarajevo. Njegov drugi brat je kao siroče konvojem poslan u Dansku. Dinin život mijenja se s dolaskom Dore, njegove nove sustanarke, studentice koja se prostituiše u jednom zagrebačkom hotelu. Dora je iz Vukovara, a kako oboje dijele gorko ratno iskustvo bijega iz opkoljenih gradova, zbližavaju ih iste traume. Dinin emocionalni slom događa se kada na videosnimku, na kojem Škorpioni ubijaju srebreničke mladiće, prepoznaje svoju braću.

Snimanje filma Djeca sa CNN-a u Sarajevu
Snimanje filma Djeca sa CNN-a u Sarajevu

Možda bi i mogli "provariti" mlaku priču o potrazi za identitetom ratnih žrtava da se sve u filmu ne strmoglavi u dramaturgiju haosa. Dinin stanodavac pod pritiskom PTSP-a izvršava samoubistvo, dok njegov brat u Danskoj završava u zatvoru kao islamski terorist. Hrvatske tajne službe hapse Dinu kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Na sve to, Dino oružjem krene na Dorinog klijenta u noći bludničenja. Sve puca na najslabijoj karici filma, katastrofalnoj glumi koja nije ni mogla biti bolja, obzirom na plošne replike iz scenarija i slabo razrađene likove.

Inače, Ivu Mihalić i Amara Bukvića nedavno smo vidjeli u ulogama policijskih istražitelja u Netflixovom filmu "A Weekend Away", koji je američki streaming servis snimio u Splitu, donoseći krimi priču o fatalnom vikendu dvije prijateljice.

Amar Bukvić i Iva Mihalić u filmu Djeca sa CNN-a
Amar Bukvić i Iva Mihalić u filmu Djeca sa CNN-a

Po riječima autora, cilj filma je senzibilizirati širu javnost na kulturu sjećanja, posebno u odnosu na genocid 1995. godine u Srebrenici, kao i otvoriti pitanja islama i evropskih muslimana. Priča se događa u atmosferi islamofobije nakon 11. septembra 2001. godine, pa antijunakinja iz filma u trenutku upoznavanja s Dinom izgovara repliku s fatalnim prizvukom: "Ti si iz Bosne, musliman si".

Nakon ratnih trauma, filmovi igraju važnu ulogu u bilježenju historije. Međutim, oni često razvodnjavaju naš emocionalni odnos prema vlastitoj prošlosti. Patetika i loši filmovi su najgori oblik provociranja traume i potpuno pogrešan pokušaj njegovanja kulture sjećanja.