Bh. reditelj Ado Hasanović: Škole u BiH nemaju tehničke kapacitete, ali imaju kvalitetne profesore

Ljubav prema italijanskoj kulturi i želja da nauči više odvela ga je u Italiju gdje, otkriva nam, planira ostati do daljnjeg. Također, Hasanović u Rimu priprema svoj prvi dugometražni film u produkciji Il Gigante.

"18. novembra sam u jednom danu snimio kratki film koji je fokusiran na nasilje u porodici. U Italiji je u posljednjih deset godina ubijena 1.251 žena u porodičnom nasilju", rekao je.

Prije nego je otišao iz Sarajeva, studirao je režiju na Sarajevo Film Academy Univerziteta Sarajevo School of Science and Technology (SSST).

"Školovanje u Rimu je također trajalo tri godine. Svaki radni dan smo od 9 do 18 sati imali predavanja i aktivnosti, a 80 posto je bila praksa. Skoro svake dvije sedmice sam bio na različitim filmskim setovima, to su bile naše školske vježbe. Imao sam direktan kontakt sa svim filmskim sektorima koji su bitni za snimanje filma", rekao je.

Praveći paralelu između školovanja u Sarajevu i Rimu, Hasanović kaže da je najveća razlika u sistemu i realizaciji, jer naše škole nemaju dobru organizaciju kao škole vani.

"Ovdje isključivo govorim o tehničkim kapacitetima koje mi naše škole nisu ponudile u odnosu na školu u Rimu. Što se tiče znanja i profesora koje sam ja imao na Sarajevo Film Academy, tu nema razlike. Od njih sam naučio puno i s filmovima koje sam tu uradio osvojio sam nekoliko internacionalnih nagrada na različitim festivalima", rekao je.

Ipak, priznaje da je bilo gdje na svijetu relativno teško baviti se kulturom.

"Mislim da neki ljudi koji se bave 'kulturom' uzimaju ogromna sredstva, a ne daju nikakav rezultat. Isti ti ljudi poslije govore kako je teško i na osnovu te priče dobijaju novac pa ponovo ništa ne rade. To traje godinama. S druge strane, postoje kreativni i talentirani ljudi koji sa mnogo manje sredstava naprave bolje stvari, jer oni rade svoje projekte zbog strasti i ljubavi, a ne zbog novca i publiciteta. Kada govorimo o kulturnim dešavanjima, u Sarajevu ih ima puno i to je super jer mnogo građana nema priliku putovati pa je dobro što na lokalnom nivou mogu pratiti svjetske trendove. U isto vrijeme su drugi gradovi zapostavljeni, pa zamislite sada kakvo nam je stanje", rekao je.

U slobodno vrijeme vozi bicikl i trudi se stalno biti u pokretu i društvu. Kada ima vremena uči pripremati nova jela, čita i gleda filmove, a na kraju razgovora ispričao nam je odakle ljubav prema režiji i kako se zaljubio u sedmu umjetnost.

"Moj otac Bekir Hasanović je za vrijeme rata u Srebrenici kupio kameru od nekog prijatelja za jedan dukat i tako je postao amaterski snimatelj. Pitao sam ga kakav je bio taj dukat, a on je rekao zlatni. Sve je počelo 1995. godine kada sam imao sreću da zajedno s roditeljima preživim sve što se dešavalo u Srebrenici i izbjegnem u Tuzlu. Često sam gledao očeve snimke i događanja iz Srebrenice. Otac mi je 1996. godine poklonio VHS kameru koju i danas čuvam. Kada mi je kamera u ruci osjetim da odjednom imam moć, a tada mi se činilo da sam veoma bitan jer su svi htjeli da ih snimam. Počeo sam snimati na ulici, u školi, davao sam upute ljudima kako da stoje i šta da govore. Snimao sam ih, a nisam znao kako se zove taj zanat. Godine 2006. kada sam počeo raditi u udruženju "Prijatelji Srebrenice" shvatio sam da želim praviti filmove", rekao je Hasanović.