Intervju / Bojan Vuletić, reditelj serije o Miloševiću: Ko ne želi teške teme, neka upali Netflix
"Znali smo i bili spremni da se mnogima neće svidjeti. Istovremeno nismo gubili nadu da će ipak biti onih kojima će se serija dopasti. Desilo se to da je običan narod mnogo bolje razumio cijelu ideju koju smo pokušali pokazati kroz seriju, nego što su to uspjeli političari koji su cijelu priču gledali iz svojih malih političkih interesa cijelu tu stvar gledali i pokušavali kao i sve što rade da izvuku u svoju korist i manipulišu", započinje.
No cijeloj ekipi "Porodice" najveće zadovoljstvo je donijela činjenica da je veliki broj gledatelja iz cijelog regiona na seriju reagovao "punog srca, onako kako je i snimana". Ipak, najveću pažnju i pohvale dobio je glavni duo serije - Mirjana Karanović (Mira Marković) i Boris Isaković (Slobodan Milošević).
Krajem marta ove godine, prije nego je regija imala priliku vidjeti kako izgleda mini-serija o Miloševiću, Boris Isaković je sa suprugom Jasnom Đuričić gostovao u emisiji "24 minuta" Zorana Kesića. Povod razgovora bila je nominacija filma "Quo Vadis, Aida?" za Oscara, ali su se na kraju intervjua dotakli interesantne teme. Naime, Kesić je pitao Đuričić koliko su u porodičnom domu bile osjetne uloge Ratka Mladića (QVA) i Slobodana Miloševića.
Đuričić je ispričala kako je njen suprug nešto više od mjesec dana pričao samo kao Milošević - kako bi što bolje ušao u lik koji tumači. Isaković je nešto kasnije govorio o mukotrpnom procesu preslušavanja Miloševićevih haških govora, sastanaka, javnih nastupa - a sve u cilju ulaženja u Miloševićev um.
"Dvije su se stvari pojavile, jedno je Isakovićeva imitacija, a drugo maska. Jer je ta maska bila spoljašnji dio posla, to je bilo lakše. Mnogo teže je bilo ući u glavu tog čovjeka. Čitali smo mnogo prisluškivanih razgovora koji su inače potpuno normalno objavljivani u knjigama u Zagrebu i Beogradu. Pokušali smo razumjeti mehanizam njegovog ponašanja kroz tu neku šarmantnu manipulaciju kojom je on, na neki način, sve te ljude začarao", govori reditelj.
Dodaje kako je najveći zadatak bio postići da "ono što je izgovoreno znači nešto drugo, a ne ono što je rečeno". U pitanju je dug i naporan proces, ali uz pomoć brojnih knjiga i svjedočanstava ljudi koji su poznavali Miloševića - Isaković je uspio savladati ovu ulogu.
"Pored kastinga za manje uloge nisam tražio dalje. Drugi put radim sa Borisom Isakovićem i Mirjanom Karanović, to su jedini glumci koji mogu uraditi ovako kompleksan zadatak i na neki način ući u um i dušu tih ljudi koji su, blago rečeno, kontroverzni i koji su ostavili dubok trag ne samo u Srbiji, nego i širom regiona", ističe.
Govoreći o Isakovićevim ulogama, osvrćemo se i na činjenicu da je tumačio lik Ratka Mladića u filmu "Quo Vadis, Aida?" bh. rediteljice Jasmile Žbanić. Na pitanje da li je pregledao ovo ostvarenje Vuletić odgovara brzo i jasno: "Naravno! Po mom mišljenju - u pitanju je fantastičan film. Žao mi je što još uvijek nije premijerno prikazan u Srbiji. Nadam se da će se to uskoro i desiti. Prosto mogu biti samo ponosan i sretan zbog prijateljice Jasmile koja je napravila tako zahtjevan film, mislim da tu postoje neke sličnosti jer se i kod nje sve bazira na faktima. Ali s druge strane postoji i taj neki fiktivni element koji je savršeno uklopljen".
"Mislim da kinematografija BiH koliko god malo da radi, kad god uradi nešto to ispadne fenomenalno. Ti filmovi odmah završavaju na glavnim filmskim festivalima i, na neki način, postaju neka vrsta role modela za sve nas ostale", mišljenja je Vuletić.
Nastavlja objašnjavati kako nam je potrebno više filmova o različitim vrstama zločina, bilo da se radi o ratnim, medijskim ili političkim. Na taj način možemo pročistiti mlađe generacije, a ne podgrijavati dodatno negativnu priču koja na ovim prostorima živi godinama.
"Umjetnost se ne bavi mržnjom, ona nje ne podržava. Umjetnost oplemenjuje i raskrinkava neke stvari. Pomaže ljudima da se suoče i da oproste. To je ono što mi sve vrijeme ovdje radimo. Umjetnost je obrađivati neprijatne teme. Onaj ko želi laku komediju može je upaliti na televiziji i platformama, ali ovo su ozbiljne stvari i mislim da je ovo naš zadatak. Mi i dalje živimo postratno društvo. Ljudi koji su umorni od ratnih tema mogu prebaciti kanal ili upaliti Netflix. To nema nikakvih problema… Ljudi moraju da shvate da je umjetnost slična sportu. Mi smo kulturni ambasadori jedne zemlje i govorimo o stvarima o kojima nije poželjno govoriti. Nažalost taj rat je bio činjenica, mijenjaju se stvari na bolje, ali stižu nove generacije koje moraju znati šta se ovdje desilo kako se ne bi ponovilo - i to je cilj svega što radimo", zaključno navodi.
