Distopija koja se ostvaruje: Kubrickov film o nasilju i propalom društvu slavi pola vijeka
Jednom davno su u BBC-jevom intervjuu pitali Georgea Orwella, pisca romana “1984.” kako zamišlja budućnost. Ležeći u krevetu na svom ladanju, pokriven dekicom do pojasa, kroz smiješak je rekao da neće biti drugog osjećaja osim straha, trijumfa, bijesa i samoponiženja.
Dodao je još kako će jedina lojalnost biti ona posvećena vladajućoj partiji, da će seksualni nagoni biti iskorijenjeni te da će uvijek biti zatrovanosti od moći.
“Ako želite sliku budućnosti, zamislite čizmu koja gazi ljudsko lice”, rečenica je kojom je završio odgovor na novinarsko pitanje, ni ne sluteći kako je precizno opisao današnji svijet, u kojem totalitarizam kuca na vrata razvijenih demokratija.
Međutim, niko nasilje i tu “čizmu koja gazi ljudsko lice” nije tako dobro opisao kao britanski pisac Anthony Burgess, objavivši 1962. godine roman “Paklena narandža” (Clockwork Orange) jedan od najkontroverznijih romana u historiji, koji je ekranizirao Stanley Kubrick. Snimivši istoimeni film 1971. godine, Kubrick je prouzrokovao neviđenu hajku i zgražanje tadašnje javnosti, što mu nije priuštila čak ni pedofilija tretirana u njegovom filmu “Lolita” (1962.). “Paklena narandža”, koja nikada nije prikazana u kinima bivše države, danas je aktuelnija nego ikada ranije.
Banalnost zla
U izmišljenom, pervertiranom društvu u budućnosti, vladaju velike socijalne razlike, a ubistva, premlaćivanja i silovanja su svakodnevna pojava. Sedamnaestogodišnji Alex (Malcolm McDowell) je huligan koji pije mlijeko, tumara gradom sa svojim prijateljima, terorizirajući i cipelareći nevine ljude. Nakon što u svojim brojnim pohodima jednu ženu siluje pred očima njenog supruga, a drugu ubije, završava u zatvoru. Robotiziranu svakodnevicu utamničenja, Alex želi prekinuti prijavom za rehabilitacijski program, u okviru kojeg se nad zatvorenicima provode medicinski eksperimenti. Ukoliko se oni uspješno okončaju, garantiraju slobodu.
Alex uskoro prolazi eksperimente programiranja uma, pa sve ono loše što je činio drugima, sada postaje izvor teško podnošljive mučnine u njemu. Društvo ga je kaznilo tako što ga je natjeralo da postane dobar. Greškom, Alexa sada razvija gađenje i prema Beethovenovoj simfoniji, uz koju je zamišljao orgazmičke slike vješanja mlade u vjenčanici i ostale gadosti. Karma ga stiže po principu da biva izložen svim onim strahotama koje je i sam činio, a uskoro će završiti u domu pisca čiju je ženu silovao. Nakon što bude izložen Beethovenovim notama, Alex će skočiti kroz prozor i ponovo završiti u rukama doktora. U to će se pored njegove bolesničke postelje pojaviti ministar, želeći amortizirati bijes javnosti, koja krivi vladu za Alexovo stanje.
Staley Kubrick je film opisao kao društvenu satiru koja se bavi pitanjem psihologije kao novog opasnog oružja, koje totalitarna vlada može upotrijebiti za kontrolu svojih građana kako bi ih pretvorila u korisne idiote. Oni koji u jednom trenutku provode metode vlasti, sutra postaju njene žrtve i to je krug iz kojeg nema izlaza. U tom modernom društvu, svako ima pravo da vjeruje u iluziju slobode izbora, ponašajući se u okvirima ograničenja koja propisuju autoriteti.
Ljudi se pretvaraju u navijene mehanizme koji služe vlastima, pa otud naziv romana/filma, koji ga definira kao “narandžu na navijanje”. Autorov je glas protiv mehaničke kreacije čovjeka, čija će “slatkoću naposlijetku biti iscijeđena”.
Nasilje je danas općeprihvaćena tema i nije tajna da dominira sredstvima koja savremenom čovjeku služe za zabavu, poput filmova, serija i video igara. U tom svijetu stalnog provociranja pažnje brutalnim scenama, fikcija i stvarnost se počinju preklapati.
“Paklena narandža” je Kubrickova vizuelna rapsodija, remek-djelo koje je nasilju dalo filozofsku dimenziju. Ovo je još jedan film u kojem je Kubrick pokazao svoju genijalnost, inscenirajući akt silovanja poput baleta, a traumu u maniru satire. Za to je uvelike zaslužan glumac Malcolm McDowell, bez kojeg film sasvim sigurno ne bi bio to što jeste u historiji kinematografije. Njegova gluma nas hopnotizira i uvlači u svijet mučenja, pokvarenosti i kajanja bez katarze.
“A Clockwork Orange” je bezvremenska kritika društva, film koji je tako dobro stari da se uvijek nanovo može gledati i mijenjati kontekst, u kojem njegova priča zvoni na uzbunu. Naposlijetku, danas ga možemo posmatrati u ideološkom haosu u kojem smo na nasilje prestali reagirati.
