”Dnevnik velikog Perice” ili zašto Jugoslavija još uvijek budi najtoplije emocije
Dobili smo države “kako ih zamišlja mali Perica”. Za njih smo se grčevito borili i za njih su pale brojne žrtve. Ma koliko se trudili insistirati na regionalnim različitostima, svaki televizijski i filmski projekat koji se radnjom vrati u period prije devedesetih, u gledatelju (srednjih godina) iz bilo koje države koja je nekad kao republika egzistirala u Jugoslaviji, budi snažne emocije i sjećanje na život kada je “sve bilo drugačije”. To je opsan alarm da nešto nije u redu u sadašnjosti.
Tko pjeva možda uopće ne misli
Film Kreše Golika je u doba kada je nastao bio prava poslastica za kino publiku. Pored muzike, imao je elemente ljubavne intrige i natruhe erotike, koja se u jugoslovenskom filmu krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih pojavljivala suptilno i stidljivo. Kriza u bračnom životu bila je inicirana očevim stalnim izbivanjem iz kuće i majkom koja je romantični bijeg od svakodnevnih kućanskih obaveza vidjela u koketiranju sa šarmantnim zavodnikom Fulirom, kojeg je igrao nezaboravni Relja Bašić. Film je bio svojevrsna posveta Zagrebu, posebno Gornjem Gradu i Maksimiru, gdje se odvijala većina radnje.
Stari logotipi Varteksa i boce mineralne vode Radenska se pojavljuju u izvrsnoj Brešanovoj seriji, u kojoj su kostimografija i scenografija razrađeni do najsitnijih detalja, bez da se ima onaj usiljeni dojam koji je, primjerice, imala nedavno završena serija “Crno-bijeli svijet” podgrijavajući prošlost iz osamdesetih godina. “Crno-bijeli svijet” autora Gorana Kulenovića je također ostavljao publiku u dubokim uzdasima za boljim vremenima. Priča “Dnevnik velikog Perice” je nastala po ideji Albina Uršića, koji predvodi scenariste Renata Baretića i Emira Imamovića.
“Dnevnik velikog Perice” donosi priču o zagrebačkom profesoru hrvatsko-srpskog jezika Perici (Živko Ančić), čija je majka glumica iz originalnog filma, Ana Šarfanek (Mirjana Bohanec). Fulir je umro i ostavio mu prostrani stan na Zrinjevcu, u koji se useljava sa svojom dominantnom suprugom Željkom (Csilla Barath Bastaić). Ona radi kao daktilografkinja u policiji, dosađuje se u braku i pažnju joj privlači novi šef u “miliciji” naočiti Dalmatinac (Goran Navojec). S druge strane, Perica se iz životne kolotečine budi dolaskom nove nastavnice muzičkog u njegovu školu, koja se oblači po posljednjoj modi, a otac joj je stereotipni oficir JNA, kojeg igra uvijek odličan Nikola Kojo.
Bilo je to vrijeme odlaska u Trst i švercanja odjeće, čega se sjećaju ona djeca koja su na zadnjem sjedištu automobila pri prelasku granice sjedila u nekoliko pari farmerica, musavi od Nutelle. U Jugoslaviji su se gradili soliteri, nicao je Novi Zagreb i pojam modernog načina stanovanja je bio život na visokom katu do kojeg se dolazilo liftom. Serija donosi uvid u sve čari samoupravljanja, a pored igranih scena inkorporirani su i žurnali, dokumentarni snimci iz političkog i društvenog života bivše države, poput slavljenja Prvog maja u Zagrebu, na ulicama kojima su marširali tenkovi, onda kada nam slika gusjenica još nije postala kolektivna balkanska trauma.
Televizori, putem koji do nas danas dolaze brojni programski sadržaji, sredinom šezdesetih su unijeli vedrinu u živote Jugoslavena. Aparatima je smanjena cijena na tržištu i postali su dostupni skoro svakom domaćinstvu. Uskoro su postali glavna razbibriga. Programe su kreirali socijalistički televizijski centri bivših republika, čiji su produkcijski i intelektualni standardi i danas uglavnom nedostižni, posebno kada se uzme u obzir količina igranog programa kojeg su proizvodili TVSA, Televizija Zagreb i Televizija Beograd.
Danas nema više samo “prvog i drugog programa”, imamo bezbroj televizija, a tako malo sadržaja, koji nas tretira kao osobe a ne kao potrošače. Ako je nostalgija jedan od prvih simptoma starosti, mogli bi reći da ne starimo dobro. Naime, naše najtoplije emocije uglavnom su podgrijane slike prošlosti, one koje smo se tako očajnički i krvavo željeli riješiti.
Podsjetimo se, reditelj Vinko Brešan je tvorac najgledanijih hrvatskih filmskih hitova poput “Kako je počeo rat na mom otoku”(1996.) i nedavnog hita “Koja je ovo država” (2018.), u kojima izvrće ruglu društvene i političke anomalije, zbog kojih se na prošlost uglavnom gleda sa simpatijama.
Kontroverzni zakon prijeti sudjelovanju Izraela na Eurosongu: "Ovo bi mogao biti autogol"
