Film "Daidžin prsten" je pokušaj katarze: Priča o potrazi za istinom o ubistvu ljekara u Kalinoviku
Film "Daidžin prsten" je priča o potrazi za istinom o ubistvu ljekara Abdurahmana Filipovića Brace iz Kalinovika, koji je 1992. nelegalno zarobljen u logoru Barutni magacin na području Kalinovika i strijeljan, a njegovi posmrtni ostaci nikad nisu pronađeni.
Hadžimusić ovim filmom želi sačuvati sjećanje na svog daidžu, ali i saznati detalje o njegovom ubistvu i posmrtnim ostacima.
"Kao njegova nećakinja, novinarka i storyteller – neko ko priča priče, suočavam se s osuđenim ratnim zločincima, Bracinim prijateljima i porodicom, mještanima Kalinovika, ratnim političarima iz Kalinovika, pokušavajući sklopiti mozaik daidžinog identiteta i pokušavajući saznati detalje o njegovom ubistvu i posmrtnim ostacima", navela je.
Ona otkriva simboliku koja se krije iza naslova filma "Daidžin prsten" koja seže u intimnu porodičnu priču.
"Film nosi naziv 'Daidžin prsten', jer sam tragajući za sagovornicima upoznala ženu koja je bila Bracina djevojka u vrijeme kada je ubijen. Prije nego što je strijeljan, dao joj je zlatnu veru koja je bila porodično naslijeđe i poručio da je dobro čuva. Trideset godina kasnije, ta žena mi je poklonila Bracin prsten, ujedno i jedinu materijalnu uspomenu na nestalog daidžu", navela je.
Tragajući za katarzom "Daidžin prsten" isprepliće ličnu priču s zločinima i ljudima koji i danas veličaju ratne zločine.
"Istovremeno, 'Daidžin prsten' je priča o veličanju ratnih zločinaca (poznato je da je Kalinovik rodno mjesto Ratka Mladića kojeg mještani veličaju kao narodnog heroja podizanjem murala i spomenika), suočavanju s prošlošću i negiranju zločina", dodaje.
Autorica filma istakla je da se na snimanje filma odlučila kada je shvatila da zna mnogo o brojnim bh. stratištima, ali da vlada s jako malo podataka o smrti bližeg člana svoje porodice.
"Na snimanje filma odlučila sam se u trenutku kada sam shvatila da o stratištima koja su vezana za, na primjer, genocid u Srebrenici znam gotovo sve detalje, ali da ne raspolažem informacijama koje su vezane za strijeljanje mog daidže u Kalinoviku. Osjećala sam poziv i odgovornost da čovjeku koji možda nikad neće imati nadgrobni spomenik 'izgradim' onaj simbolični – priču. Rekla bih da sam imala jedinstvenu perspektivu, jer sam u pojedinim situacijama djelovala iz pozicije novinara, u drugoj pak iz pozicije člana porodice nestale osobe. Ipak, 'Daidžin prsten' je prije svega lična priča. U suočavanju s prošlošću, ja sam tražila ličnu katarzu i željela sam na neki način zatvoriti krug, što u konačnici i simbolizira daiždin prsten koji je do mene našao put nakon trideset godina što, vjerujem, nije slučajno", dodala je.
Zanimljiv detalj iz trailera je scena u kojoj Hadžimusić skida fotografiju Ratka Mladića u kući jednog sagovornika u Kalinoviku. Naša sagovornica kaže da je joj se sada, nakon što je snimljen film, čini da je željela osjetiti kajanje mještana Kalinovika.
"Iz ove perspektive mi se čini da sam nastojala 'iscijediti' izvinjenje, kajanje i osudu ratnih zločina među mještanima u Kalinoviku, među kojima su bili i prijatelji mog daidže koji su s njim igrali šah, družili se u kafanama i tome slično. Neki od njih su, rekla bih, bili prilično blizu katarzi. Jedan od njih je Momčilo Mandić – bivši ministar pravosuđa u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska tokom rata, koji je iz Beograda došao da mi kao sagovornik u filmu kaže da mu je žao što su, kako kaže, neki ljudi sa strane ubili mog daidžu, a na našem imanju strijeljali još dva člana porodice. Tražila sam ljudsku konekciju u svakom od sagovornika, koji su dijelili iskrenu empatiju zbog ubistva čovjeka kojeg su opisali na najljepši način", navela je.
Ona ističe da je ipak veličanje ratnog zločinca Ratka Mladića bila crvena linija između nje i ljudi iz Kalinovika.
"Međutim, ono što sam mogla osjetiti kod sagovornika, uprkos tome što to nisu spremni verbalizirati, je određena doza stida zbog veličanja ratnog zločinca u društvu nekoga ko traga za posmrtnim ostacima člana porodice. Iako muškarci s kojim sam razgovarala u filmu nisu bili spremni na katarzu – jedna žena ipak jeste – medicinska sestra iz Kalinovika koji je na neki način tračak nade u cijeloj priči. Kazala je da rat nije podijelio ljude, te da su ljudi podijelili sami sebe. 'Da su ljudi bili ljudi, ne bi bilo rata'", dodaje.
Na kraju Hadžimusić je otkrila šta je za nju značilo snimanje filma "Daidžin prsten".
"Napraviti ovakav film za mene je bilo oslobađajuće, važno na ličnom i na društvenom planu. Odgovor koji sam pronašla je da naše društvo ipak treba još vremena da bi sazrelo za katarzu. S druge strane, jedino autentične ljudske priče – priče o pojedinačnim ljudskim sudbinama, imaju potencijal da prave mostove i možda otvore put za neke veće i smjelije korake u našem društvu…", zaključuje.
Film će imati svjetsku premijeru na Al Jazeerinom festivalu dokumentarnog filma AJB DOC 15. septembra u 12 sati u kinu Cineplex u Sarajevu, a autorica se nada da će nakon toga film nastaviti svoj festivalski život.
Na filmu su radili snimatelji Adnel Pašić, Samir Šarenkama, tonac Almir Kozić te majstor tona Nenad Kovačević (AudioInFunktion). Pokrovitelj filma je njemačka Fondacija Konrad Adenauer.
