Heroji radničke klase: Jasna Đuričić i Boris Isaković ponovo zajedno na filmu
Zanimljivo je da glumački par Đuričić - Isaković, nakon maestralno odigranih uloga u filmu Jasmile Žbanić "Quo Vadis, Aida?" sada gledamo u dijametralno suprotnim ulogama. Jasna Đuričić, koju je EFA prošle godine proglasila najboljom evropskom glumicom, igra antiherionu, dok je Boris Isaković dobričina, profesor koji zbog dugova mora raditi "na baušteli".
Inače, Isaković je u samo godinu dana odigrao dvije stvarne ličnosti koje su utjecale na historiju Balkana. Pored uloge generala Ratka Mladića u filmu o genocidu u Srebrenici, odigrao je i Slobodana Miloševića u zapaženoj srbijanskoj TV seriji "Porodica", koja rekonstruira posljednjih 48 sati na slobodi balkanskog kasapina, u društvu supruge Mire Marković i brojnih saradnika.
Deložacija razuma
Lidija (Jasna Đuričić) je beskrupulozna karijeristkinja, čiji se posao svodi na zaštitu interesa građevinskog investitora sumnjivog morala. "Magnus Domus" je firma koja se bavi unosnim investicijama u Novom Sadu, a Lidija kao PR i ljubavnica direktora Mikija (Aleksandar Đurica) često mora biti nešto kao pit bull u službi kompanije. Ona je u stanju nemilosrdno izbaciti neku porodicu na ulicu, samo da bi se pogodovalo kapitalistima. Profesor (Boris Isaković) i grupa građevinskih radnika koji rade na crno, pokušavaju se boriti protiv šefova koji grade "Potemkinovo selo" samo da bi se domogli novca iz evropskog fonda za razvoj.
Gradilište uskoro postaje mjesto gdje se odvija borba socijalnih staleža, bitka na život ili smrt. Plata nema, pa radnici ucjenjuju Lidiju da im se isplati novac kako bi nastavili s radom. Glavni preokret događa se kada na gradilištu nastrada ilegalni radnik, a Lidija shvati da je jednako mizerno iskorištena kao i ostatak obespravljenih šljakera. Rok za izgradnju se opasno približava, novac iz izdašnih fondova sve bliži, pa i ulozi postaju sve veći.
"Da su mi tvoje godine, otišao bih odavde u pi… materinu", replika je Profesora, kojom je slikovito objašnjena situacija na Balkanu. Zgradurine niču u gradovima mimo svake urbanističke logike. Pogoduje se investitorima, pere novac, a na obične ljude niko više ne misli. U takvoj situaciji samo je pitanje dana kada će sve otići tamo gdje kaže Profesor. Izraženoj socijalnoj krtitici filmavpogoduje i estetika na kojoj se insistiralo prilikom njegove realizacije. U gotovo dokumentarističkom maniru, kamera iz ruke kreće se među protagonistima 90 minuta, odvodeći nas u svijet onih koje uglavnom poznajemo iz viceva o radnicima, njihovom dobacivanju djevojkama i ispijanju "klipača".
Puno je scena koje u prvi mah izgledaju nerealne, ali stvarnost je uvijek tu da nas demantira. Zanimljiva je scena u kojoj pravoslavni svećenik posvećuje gradilište pred televizijskim kamerama, što je u Srbiji dosta čest slučaj da se blagosov daje prilikom otvorenja i puštanja u promet svega i svačega. Sva ta balknaska egzotika je valjda zato zanimljiva selektorima prestižnih filmskih festivala.
