Je li "Simpatija za đavola" najozbiljniji filmski prikaz opsade Sarajeva
Emocionalno putovanje radijskog novinara Paula Marchanda prikazano je onako kako je i on sam režirao vlastiti život u Sarajevu pod opsadom, prožet ludilom, ljubavnom pričom i adrenalinskom ovisnošću, što je na koncu i opisao u istoimenoj knjizi 1997. godine.
Bio je to rat u kojem je jedan čovjek po bljuzgavici sarajevskih ulica trčao u gaćama, sa štafetom i limunom u ustima (jer čovjek mora stalno biti izložen neiscrpnom izvoru vitamina), a drugi je godinu-dvije ranije nosio bijelu ispeglanu košulju, ulaštene cipele i kubansku cigaru u uglu usana. Nurija i Paul Marchand su se vrlo vjerovatno mogli sresti negdje kod Holiday Inna. Za neupućene, to je sarajevski hotel u kojem su u ratu bile smještene sva važna svjetska novinarska predstavništva i face poput Andersona Coppera prije nego li će njegova kosa potpuno posijediti. Danas često domaćem osoblju koje je tamo imalo sreću raditi kažemo kako su "ratovali iz hotela" i koji nikada nisu osjetili kako je kanister zapremine od pet litara težak najmanje četrdeset i pet.
Tamo je tako bio smješten izvještač Paul Marchand, čovjek koji je svaki dan nosio bijelu ispeglanu košulju i Alejom snajpera vozio ford sierru na kojoj je pisalo ("Ne pucaj. Ne troši metke.) Ja sam besmrtan", iz koje su treštali taktovi pjesme "Sympathy For the Devil" Rolling Stonesa. Bila je to potpuno nadrealna scena u stilu Tifinog vozanja u pinzgaueru u spotu "Ponesi zastavu", a u duhu prkosa Merlinove pjesme "Vojnik sreće" koja kaže da "ako ga noćaš pogodi, neće umrijeti od smrti nego od ljubavi".
Sedam mjeseci nakon početka opsade, ratni reporter Paul Marchand (Niels Schneider) nalazi se u krvavoj igri koju posmatra s četvrtastim mikrofonom ispod brade, ali nije nijem poput međunarodne zajednice. Limun i kokošija jaja su egzotika naspram raskomadanih tijela na ulicama Sarajeva. Kodeksi novinarskog posla nalažu mu da mora biti objektivan, ali kada hororu pogleda u lice, mora zauzeti stranu. Posao ratnog reportera odražava se na njegovu psihološki kompleksnu ličnost i ovisnost o adrenalinu. Umjesto šljema nosi vunenu kapu (a poznato je i da se s petog sprata u impozantnom predvorju Holidayja spustio konopcem koji je u Sarajevo ponio kao dio alpinističke opreme). Još jednom prelazi granicu poslovnog i privatnog zaljubljujući se u prelijepu i obrazovanu prevoditeljicu Slobodanku Lizdek (Ella Rumpf)) iz koje osim romanskih jezika progovara i ono najbolje koje je imala predratna generacija studenata. Ona će mu spasiti život prilikom užasnog ranjavanja, tako što ga je neprestanim udarcima održavala svjesnog do dolaska u bolnicu, isprskana krvlju i komadima njegovog tijela.
Kako granicu privatnog i poslovnog često pređu i psihijatri, autor ovog članka je od prijatelja u "bijeloj uniformi" saznao o čudnom običaju koji se javlja u sklopu psihoze ili opsesivno-kompulzivnog poremećaja i često prati samoubice. Naime, prije nego li si gurnu pištolj u usta ili skoče kroz prozor, oni temeljito pospreme stan, okupaju se i obuku najbolju raspoloživu odjeću. E sad, kada spojite Čehovljevo dramaturško pravilo o pušci koja ako visi na zidu u prvom činu - mora opaliti u posljednjem, čovjek iz filmske struke će gledati priču u kojem glavni lik u Sarajevu pod opsadom nosi besprijekorno ispeglanu bijelu košulju (hvala vešeraju žutog hotela) i ulaštene cipele i...
... Bili smo stali kod bijele košulje, sjećate se. U svom pariškom stanu 20. juna 2009. godine Paul Marchand je stavio omču oko vrata i po principu "bijele košulje koja je morala opaliti u posljednjem činu", u 47. godini okončao život. Iza sebe je imao profesionalni put izvještavanja iz Bejruta i Čečenije. Reditelj filma Guillaume de Fontenay je nakon što je pročitao roman desetak godina pokušavao iznaći sredstva za film i to mu je konačno uspjelo 2018. godine kada je u Sarajevu snimio možda i najozbiljniji filmski/scenografski prikaz opsade.
Roman "Sympathie poul le diable" pisan je surovim jezikom, iz njega je vidljivo koliko je njegov autor mrzio rat, a koliko ga je blizina smrti činila "živim“. Između ostalog, u romanu je Paul napisao da "voli mrtvačnice gradova koji su u ratu“. Blizina smrti adrenalinskim ovisnicima predstavlja nepresušni izvor "droge“, a nešto slično smo vidjeli i u filmu "The Hurt Locker“ (2009.) u kojem deminer zapostavlja porodični život kako bi u Iraku prolazio avanture s letalnim ishodom. Prošle godine dobili smo i film "A Private War“ o ratnoj reporterki Sunday Timesa - Marie Colvin (Rosamund Pike) koja je prošla sva svjetska ratišta poginuvši u Siriji izvještavajući iz ruševina Homsa. Ostala je upamćena po gusarskom povezu na oku koje je izgubila „na poslu“.
"Simpatija za đavola" je veliki doprinos žanru filmova o ratnim reporterima, kao i Winterbottonov "Welcome to Sarajevo" (1997.). Strani novinari uglavnom završavaju u ratnim filmovima o Sarajevu, i koliko god svoje mjesto na velikom platnu zaslužuje Paul Marchand, sjetite se i televizijske novinarke Arijane Saračević Helać koja je u visokoj trudnoći izvještavala sa sarajevskih ulica i okolnih brda poput Žuči.
Posebno dojmljive scene iz filma zabilježene su u RTV DOM-u i možda su dodatni motiv za plakanje za sve one koji su imali tu čast raditi i rade u priblično istim uslovima i s tehničkim kapacitetima kao Paul, gazeći po etisonu iz polovine osamdesetih i montirati televizijske emisije na beta mašinama. Film je, između ostalog, i snimljen u klasičnom televizijskom 4:3 formatu i nemilosrdno će vas transportovati ravno u pakao devedesetih, kada je život vrijedio malo ali možda imao više smisla.
Svi promašeni ljudi koji čitaju ovaj tekst (a promašeni su po humornom klišeu koji kaže da su takvi jer ih u ratu nije pogodio snajper) sjećaju se betonskog zida u centru grada u Kulovićevoj ulici na kojem je pisalo PINK FLOYD, a koji služio kao paravan za zaštitu od snajpera. Da se nedajnambože opet zarati, a računajući na dominantan muzički ukus bosanske mladeži, ime kojeg izvođača bi danas bilo ispisano bijelom farbom na zidu? Imate samo jednom da pogodite i ne, to sigurno ne bi bili Rolling Stonesi. Ako vam se ne da pogađati, poslušajte pjesmu koja je obilježila život Paula Marchanda, njemu u čast.
