Je… te, pišem, a niko ništa: Rade Šerbedžija i Zrinka Cvitešić u filmu o ratu i novinarstvu
Priča o osamdesetoj godišnjici pucnja u austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda dovela je Aidu do poznanstva s Ismetom, vremešnim čovjekom koji joj je imao puno toga za ispričati. Između svakodnevnih profesionalnih aktivnosti koje su uključivale i brojanje leševa u mrtvačnici, Aida je pokušala razumijeti vrijeme u kojem živi baveći se atentatom koji je bio povod za početak Prvog svjetskog rata.
"Život je bio dobar u Jugoslaviji. Odgajani smo u uvjerenju da smo braća i sestre te da nije važno ko je Srbin, musliman ili Hrvat. Svi problemi ovoga svijeta činili su se dalekima i mi smo, nekako, zamjesečarili u bosanski rat", slušamo monolog reporterke koja s majkom i djetetom pokušava preživjeti pakao bez vode i struje. Na trenutak, u sjećanje pozivamo sve one stereotipe filmova o opsadi, grafit Welcome to Sarajevo, pogled kroz optički nišan snajpera i poneki probušen kanister. I hipnotizirani smo.
Quo Vadis, Aida
Aida Čerkez (Zrinka Cvitešić) ne početku filma izlazi s pancirom i šljemom iz zgrade RTV DOM-a i sjeda u terensko vozilo. Pratimo je u opasnoj vožnji do grada, koja je zapravo arhivski snimak napravljen iz vizure vozača. To je putovanje od Alipašinog polja centra Sarajeva, gdje se redaju se svi užasi grada pod opsadom. Zapaljeni tramvaji, kiša granata, scenografija lakog umiranja. Aida posjećuje Ismeta (Rade Šerbedžija) koji dane provodi prikovan u postelji. Bio je to početak jednog sasvim neobičnog novinarskog zadatka. Aida intervjuira Ismeta i sa njim dijelil vlastito viđenje života u ratu.
Ismet je bio svjedok pucnja koji je bio povod za početak Prvog svjetskog rata i nastavio je živjeti u Sarajevu tokom burnih godina koje su uslijedile. Poprilično je malodušan, pritišću ga godine, bolesti i granate koje se rasprskavaju u blizini, ali Ismet kaže da su svi koji su vladali Bosnom najeb… na kraju. I Hitler i Tito. Zemlja je mijenjala imena i vladare, a običan čovjek se trudio preživjeti. Gavrlio Princip za njega je terorist, a u filmu vidimo i fotografiju spomen-table koju je Hitler iz Sarajeva dobio na poklon.
Psovki je puno, naravno, jer samo one mogu biti reakcija na besmisao i ratnu destrukciju. Veličina talenta nekog glumca dala bi se izmjeriti njihovom sposobnošću da "skinu" sarajevski govor. Rade Šerbedžija i Zrinka Cvitešić bi bili dosta visoko na toj ljestvici glumačkih standarda. U ostalim ulogama pojavljuju se Aren Emrić, Jasna Žalica i Sami Jonah Makarević.
Film "Kako se sad zove ova zemlja" možete gledati kao novinar ili "promašen čovjek" (kako su se duhovito nazivali svi oni koji su u ratu izbjegli snajperski hitac), a možete ga gledati i kao objektivni posmatrač bez ikakvog ratnog iskustva. Podtekst filma ima nekoliko slojeva, a najbolji je onaj koji ukazuje na činjenicu da su reporteri učinili nevjerovatan doprinos u ratu, a potom su i inspirirali i brojne filmove ("Welcome to Sarajevo", "Simpatija za đavola", "Lov u Bosni"…).
Koliko im se god činilo da to što rade nije imalo nikakvog odjeka u datom trenutku i da je samo pasivno promatranje događaja, vrijednost njihovog svjedočenja pokazala se protokom vremena. Svaki dokumentarni ratni film koji budete gledali, podsjetit će vas i na neprocjenjivu vrijednost arhivske građe Radio-televizije Bosne i Hercegovine.
O filmu bi se s aspekta zanata dalo razgovarati. Pomalo boluje od onog što u scenarističkoj praksi nazivamo "ženskim bolestima" jer dijalog previše objašavanja, ali film drži pažnju i funkcionira u svojoj primarnoj ideji i namjeri.
Jedan od najpopularnijih mladih glumaca iznenadio promjenom: S bradom je mnogima neprepoznatljiv
