Kada nestane pčela, nestat će i svijeta. Makedonski film kojem je izmakao Oscar
"Medena zemlja" ili "Honeyland" je prvi film u historiji koji je istovremeno nominovan u kategorijama stranog i dokumentarnog filma. Donosi priču o životu Makedonke turskog porijekla Hatidži Muratovoj, koja živi od meda divljih pčela u ruralnim područjima Sjeverne Makedonije.
U selu Bekirlija nema električne energije i telefona i baš tamo se nalazi njena trošna kuća, u kojoj živi sa osamdesetpetogodišnjom majkom Nazife, koja je prikovana za krevet. Hatidža dane provodi u potrazi za medom divljih pčela čije košnice nerijetko bivaju formirane i u teško prohodnim stijenama, do kojih nas vodi hrabra pčelarica i kamera iza nje.
Pitate se šta je to s filmom "Medena zemlja" pa je izazvao oduševljenje glasača Akademije i globalne simpatije? Prije svega, priča ovog filma je hirurški precizna slika današnjeg svijeta čiji ekosistem uništava ljudska pohlepa, koja ne jenjava uprkos činjenici da joj se priroda sveti ostavljajući nemilosrdne posljedice po cjelokupno čovječanstvo. Pokazuje kako je čovjek sam sebi najveći neprijatelj i kako nije više u stanju živjeti u harmoničnim odnosima s prirodom, prije svega zbog egoizma i nesvjesne i nepodnošljive eksploatacije njenih resursa. Hatidža je jednostavna žena koja je neizmejrno bogata, ne iz razloga što ima puno, nego zato jer joj za život treba vrlo malo.
Pola meni, pola ostavljam vama
Hatidža med prodaje na tržnici u Skopju, do koje mora pješačiti i voziti se vozom oko četiri sata. Prema pčelama je pažljiva i prati njihove prirodne cikluse proizvodnje meda. Dok ubire med, Hatidža koristi izreku i princip «pola meni, pola ostavljam vama», ostavljajući pčelama pola košnice sa saćem, kao hranu uz pomoć koje će dobivati energiju i razmnožavati se. U selo će ubrzo doći nomadska pordica, ne doći nego nahrupiti poput nemilosrdnog kapitalizma, na čijem je čelu otac Hussein Sam, koji nije u stanju kontrolisati potrebe i ponašanje svoje disfunkcionalne zajednice, u kojoj je čak sedmoro djece.
Oni su porijeklom Turci koji se pomalo bave pčelarstvom, a njihova će želja za brzom zaradom od meda narušiti ekosistem i ubiti pčele ( i stoku). Hatidža će se naći u sukobu s došljacima, jer će joj dovesti u pitanje puku egzistenciju. Stara majka ubrzo umire, a Hatidža nastavlja život u selu, zajedno s mačkama i psom. Nakon odlaska Husseina i njegove porodice iz sela, Hatidža ponovo započinje tragati za divljim pčelama i vraća se svom načinu života, koji je bio uznemiren od strane ljudi, ali u njoj nije izazvao želju da sukobom.
“Medena zemlja” je projekat koji su reditelji Tamara Kotevska i Ljubomir Stevanov snimali tri godine, što je rezultiralo s čak četiri stotine sati dokumentarnog materijala. Pored priče po kojoj je poseban, krasi ga impresivna fotografija. Netaknuta priroda Sjeverne Makedonije i svakodnevne aktivnosti Hatidža koja ubire med, kuha i hrani majku, snimljeni su na način da zaviruju u najokrutnije životne situacije, u kojima je najveća ljepota u dostojanstvu i plemenitosti. Iako se zbog izvrsne fotografije čini da se radi o brižno režiranim situacijama, život se u “Medenoj zemlji” snima po principu koji je zagovarao Dziga Vertov (“Čovjek s filmskom kamerom”, 1928.), tj. onakav kakav jeste (cinema verite). Međutim, gledatelj se ipak pomalo osjeća prevarenim zbog konstrukcije koju imaju svi današnji dokumentarci i koja sve dokumentarne filmove pretvara u fikcionalne. Reditelji uspjevaju elegantno preći preko svih dramaturških zamki i mana u naracji i navesti nas na razmišljanje o samoj suštini priče, a u tome su uspjeli jer su odustali od prvobitne namjere da snime tipičan etnografski dokumetarac o izoliranom selu sa nekoliko stanovnika.
Put koji je ovaj film krčio ka uspjehu, glavnoj protagonistici otvarao je vrata svijeta koji je možda cijelo vrijeme neizmjerno željela, pokazujući na početku filma kako kupuje farbu za kosu na pijaci u Skoplju i govoreći kako svi žele lijepo uzgledati, pa i ona. Producentsko-rediteljski tim od novčanih nagrada, od kojih je najznačajnija bila ona na Sundance film festivalu, Hatidža su kupili kuću, pa se paradoksalno junakinja iz svega onoga što je pokazala kao vrlinu i jedinstvenost, zahvaljujući istom tom filmu gura u okvire potreba i prohtjeva današnjeg čovjeka za komforom.
“Medena zemlja” je najveći uspjeh makedonske kinematografije i dolazi nakon velikog uspjeha filma “Prije kiše”, koji je 1994. godine režirao Milčo Mančevski. “Prije kiše” je nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji, imao je I oskarovsku nominaciju, Film je ukazivao na tragediju u koju neizbježno vode nacionalizmi i vjerska zatucanost, a u naslovu je preko meteorološke simbolike progovarao o lošim balkanskim vremenima.
Životinju iznimne inteligencije poštovali su mnogi narodi i kaže se da pčele umiru a ne uginu. A umiru sve više. Zbog pesticida, manjka hrane, uništenih staništa, zagađenja, klimatskih promjena… Einsteinovo upozerenje po kojem ukoliko s lica zemlje nestane pčela, čovječanstvu ostaje samo četiri godine života, čini se da bi moglo biti realizirano u praksi. Sa Oscarom I bez “Medena zemlja” je veliko upozorenje čovječanstvu, koje hrli u katastrofu. Ovog puta “poslije kiše”.
