Kako je seoska djevojka postala simbol srpstva: Turbo folk i lažni patriotizam
Postoji nekoliko fenomena koji pokazuju kako mračni duh devedesetih godina još uvijek živi u svom punom kapacitetu. Među njima je svakako neprikosnovena popularnost pjevačice Svetlane Ražnatović Cece, koja je pjevala naciji dok je njen muž Željko Ražnatović Arkan po hrvatskim i bosanskim ratištima sijao smrt.
"Srpska majka", epitet za koji je pjevačica svojevremeno izjavila da joj najviše imponira, naziv je dokumentarnog filma prikazanog na N1, a nastao je u sklopu serijala "Junaci doba zlog", u kojem se analiziraju ličnosti koje su obilježile srbijansku društveno-političku scenu. Film o Ceci je pokazao ono što je već dugo jasno, a to je da je turbo folk bio sredstvo za zaluđivanje masa, koje su uz njega gajile ratničku ideologiju. Pored toga, muzika je ljudima pomagala da ostanu slijepi na ono što se dešavalo samo dvjestotinjak kilometara od Beograda, gdje su nestajali čitavi gradovi.
Film "Srpska majka" se fokusira na tri razdoblja u životu popularne pjevačice. Prije svega, analizira godine uspona na sceni novokomponovane muzike, Cecin odnos s Arkanom iz kojeg je izašla formirana kao nacionalni "proizvod" te vezu s kriminalnim podzemljem, koje je bilo umiješano u likvidaciju premijera Zorana Đinđića 2003. godine. Nezaobilazna tema je i upravljanje Fudbalskim klubom Obilić, gdje su navodno rađene razne malverzacije u vezi s prodajom igrača i pranjem prljavog novca.
Paradigma uspjeha najslavnije srpske žene, prema mišljenju sagovornika u filmu, izgrađena je na mutnim vezama s beogradskim podzemljem i tugaljivim ljubavnim pjesmama, koje predstavljaju soundtrack vremena kada su ljudi radili za dvije-tri marke, kupovali benzin od švercera na ulici i kada do popodne ta plata više nije vrijedila ništa. Crnogorski muzičar Rambo Amadeus je svojevremeno dao najbolju definiciju turbo folka rekavši da turbo folk nije muzika, već gorenje naroda i razbuktavanje najnižih strasti u kakofoniji svih mirisa i okusa.
Pustite me da ga vidim
Televizijski dokumentarac priziva vremena kada se s hrvatskih i bosanskih ratišta dolazilo s ukradenim nakitom i bijelom tehnikom, pokazujući kako je ideologija zapravo služila kao paravan za besprizornu pljačku. Nakon kriminala su hrlili u crkve, ljubeći krstove i ruke popova, kako bi kreirali sliku pobožnih patriota koji ginu za svoju domovinu i narod.
Pjevačicin advokatski tim je pokušao spriječiti emitovanje filma, prijeteći sudskim procesom, a ono što pjevačica očigledno ne želi čuti jeste činjenica da njena karijera ima najmanje veze s muzikom, a puno više s figuriranjem nečega što je parazitiralo na nacionalizmu i siromaštvu. Film analizira i jedan od najvažnijih društvenih događaja koji je regrutirao masu obožavatelja i sljedbenika ideje o povratku tradiciji.
Bila je to svadba moćnog para, koji je bio neka vrsta "Ljepotice i zvijeri za siromašne". Prenosila se uživo na televiziji Pink 1995. godine. U svom rodnom selu Žitorađi, mlada je prethodno otkupljena za pola miliona maraka, što je dalo nadu srbijanskim djevojkama da se u lepršavom svijetu estrade može uspjeti uz malo rada i malo poljoprivredne škole. Željko Ražnatović Arkan je tada na sebi imao crnogorsku narodnu nošnju, dok je Svetlana bila u srpskoj nošnji. Međutim, povratak tradiciji je bio samo nakaradni show za mase, s obzirom na to da je "srpska majka" bila zaluđena zapadnjačkim trendovima. Prije svega, skupim videospotovima finansiranim "krvavim" novcem i plastičnom hirurgijom iz pakla.
Kič svadba, na kič televiziji, s kič ideologijom završila je i na VHS-u, koji je prodan u hiljadama primjeraka. Bilo je to namračnije vrijeme Miloševićeve Srbije, koju su opjevali filmovi "Rane" i "Bure baruta". Nije slučajno da se pjesma "Kukavica" pojavljuje u filmu "Turneja" Gorana Markovića, u sceni kada srbijanski komandant tjera ljude u minsko polje, a pritom ih prisiljava da pjevaju Cecin ultimativni hit.
Cvetak zanovetak
Udovica srpskog patriote, brižna majka i nekadašnja zatvorenica uspjela se dići iz pepela nakon što je bila do grla upetljana u društvance Zemunskog klana. Bila je bliska s Miloradom Ulemekom Legijom, Dušanom Spasojevićem, opskurnim biznismenom Draganom Markovićem Palmom i drugima.
Naša kolektivna tragedija se sastoji u činjenici da su devedesetih ratovali ljudi koji su u svojim sobama držali kasete s istim omotima. To su one trake s kojih zavijaju taktovi pjesama "Cvetak zanovetak", "Beograd", "Lepi grome moj", "Kukavica"… uz koje se pada u alkoholno ludilo i zaborav. Ceca bi i danas vjerovatno bez problema napunila bilo koji stadion na Balkanu. Na poziv "Haj'mo ruke gore" masa bi urlala u jednakom deliriju širom država bivše države.
