Kosovski film u užem izboru za Oscara: Žene ubijenih Albanaca u borbi za preživljavanje
Pokolj su izvršile srbijanske snage u Velikoj Kruši u blizini Orahovca tokom rata na Kosovu, samo dva dana dva dana nakon što je počelo NATO-ovo bombardiranje tadašnje SR Jugoslavije. U izvještaju Human Rights Watchaa se navodi da je tada ubijeno preko devedeset osoba.
Fahrija (Yllilka Gashi) godinama traži supruga nestalog u ratu. Posljednja informacija o njemu je ona u vidu video snimka na kojem u masi albanskih muškaraca ulazi u neko vozilo. Živi s dvoje djece i suprugovim ocem, koji je vezan za invalidska kolica. Svi skupa se prehranjuju od trideset eura socijalne pomoći i nešto malo meda koje proizvode baveći se pčelarstvom, što nije dovoljno za pristojan život.
Kako bi preživjela, Fahrija okuplja žene u selu, s kojima počinje proizvoditi i prodavati domaći ajvar. Okolina joj na sve načine pokušava otežati, no želja za neovisnošću je jača od bilo kakve dominacije zatucanih muškaraca koji misle da je ženino mjesto u kući.
Dvoje uposlenika centra za nestale su najgori prizor koji ove žene mogu vidjeti na svojim kapijama. Proces pronalaska i identifikacije ratnih žrtava je mukotrpan, ali suočavanje sa posmrtnim ostacima, iako predstavlja prestanak nadanja, ipak okončava strah i iščekivanje najgorih vijesti. Ima nešto u filmu "Košnica" što neodoljivo podsjeća na film Jasmile Žbanić "Quo vadis, Aida?", a to je ženski senzibilitet koji je pokazan u pristupu priči i progovaranje o ženskoj snazi koja se rađa iz neopisive tragedije. To je ista ona borba koju u stvarnosti i u filmovima prolaze žene i majke Srebrenice. Oba filma završavaju istom scenom. Scenom u kojoj su žene dovedene u prostoriju punu posmrtnih ostataka kako bi identificirale predmete svojih bližnjih i bile suočene s njihovom smrću.
Teret prošlosti
Kosovska kinematografija je vrlo živa, uprkos sličnoj problematici s finansiranjem (koje ima i Bosna i Hercegovina), s limitiranim i minornim budžetima javnih fondova. Ipak, filmovi koji dolaze iz ove zemlje nerijetko privuku pažnju svjetske javnosti zbog autentične problematike kojom se bave, jer su kosovski autori fiksirani na posljedice koje je u ovoj zemlji ostavila paralizirajuća politika i teror straha. Nerijetko je inspiracijsko vrelo ovih priča egzistencijalna borba u kojoj današnji Kosovar pokušava preživjeti siromaštvo i sve ono što ono podrazumijeva u duhovnom smislu.
"Košnica" podsjeća i na izuzetno uspješan makedonski film "Zemlja meda" koji se 2020. godine našao u utrci za Oscare u kategorijama Najboljeg interancionalnog i dokumentarnog filma, jer u fokusu priče ima osviještenu ženu koja je u surovim okolnostima u stanju preživjeti zahvaljujući pčelarstvu. U muškom svijetu, svaki pokušaj da žena radi poslove koji su namijenjeni jačem spolu završava kamenovanjem i omalovažavanjem. Poražavajuće je da se danas u nekim dijelovima svijeta žene koje voze automobile kvalificiraju pogrdnim nazivima "ku****".
S Kosova godinama dolaze najstrašnije priče o zločinima nad kosovskim Albancima. Masovne grobnice se i danas pronalaze širom Srbije, a jedan od filmova na ovu temu je i kontroverzni film "Teret" (2018.) Ognjena Glavonjica, koji govori o šoferu kamiona, plaćenom da odradi delikatan posao prevoženja tereta s Kosova u Beograd, bez da ima saznanja o tome šta je "teret" koji se nalazi iza zaključanih vrata svog vozila. On je, naime, plaćen da prevozi leševe kosovskih Albanaca, koji završavaju u masovnoj grobnici.
"Košnica" je film koji bi mogao biti nominiran za Oscara, jer ga pored potresne priče, kojima su uvijek skloni glasači Američke filmske akademije, karakterizira odlična gluma i fotografija. Politička scena svijeta se dijeli na one koje Kosovo priznaju ili ne priznaju, ali ona filmska je ujedinjena u tome da kosovskoj kinematografiji odaje priznanje kao vrlo originalnom predstavljanju podneblja u kojem egzistira.
