Intervju / Leon Lučev: Stvarnost koju sada živimo je teža od filmova koje snimamo
U sklopu ovog programa prikazana su dva filma u kojima Lučev tumači glavne uloge: "Teret" i "Muškarci ne plaču". Hrvatski glumac komentariše kako su ovakvi programi važni jer živimo u vremenu u kojem se sjećanja brišu.
"Ne brišu se gumicom, nego farbom - i to debelom. Ne znam šta je to više suočavanje s prošlošću, mislim da je to neko njegovanje prošlosti, njegovanje istine i njegovanje nekih sjećanja bez kojih, imam osjećaj, ne možeš ići naprijed. Autori ovih filmova su veoma bitni, jer se hvataju ukoštac s nečim za šta neće dobiti podršku. Političko vrijeme u kojem živimo negira ono čime se oni bave", govori Lučev.
Govoreći o politici i protivljenju pojedinaca iznošenju ovakvih priča u javnost, Lučev komentariše i činjenicu da se reditelji i glumci koji se bave ovakvim temama redovno susreću s osudama i prijetnjama javnosti.
"Ne obazirem se više na reakcije. Dugo radimo na ovakvim filmovima. Više od deset godina, ako ne i 20, otvaramo istinu iz različitih perspektiva. Istinu jedne zemlje koja se zvala Jugoslavija. Mada, iskreno, ja ne vidim pomak naprijed. Ne znam da li ga drugi vide. Ali ipak nastavljamo. I apsolutno sam ponosan na sve filmove koji se bave ovim temama, to su važna djela. Ali eto, imam osjećaj da je stvarnost koju sada živimo komplikovanija i teža od svega toga", kaže.
Dok pričamo o ratnim filmovima i temama, osvrćemo se na nedavnu izjavu srbijanske glumice Jasne Đuričić, koja je nakon dodjele Oscara prokomentarisala kako "Quo Vadis, Aida?" nije dobio Oscara jer "svijet možda nije spreman za teške teme".
"Ako se bavimo historijom Balkana, naići ćemo na dosta krvi i ratova. Tu je mnogo tema koje treba otvoriti. Ne znam šta je lakša, a šta teža tema - ja to gledam kao ljudske teme. Eh sad... Gotovo sve teme o Balkanu u sebi nose neku težinu, možda Francuzima ili nekom trećem. A njihove teme nama donose lakoću. Mi smo ljudi rođeni na granicama Balkana, ovo su naše teme. Imali smo rat prije dvadesetak godina, sada imamo pandemiju, klimatske promjene, mijenjanje sistema... Zbog toga mislim da svijet jeste spreman za teške teme, baš sada jeste", komentariše.
Pomalo zamišljeno, Lučev govori kako već neko vrijeme ne razmišlja previše o ovim temama, jer je fokusiran na druge projekte. U protekle dvije decenije je radio na srbijanskim, hrvatskim i bosanskohercegovačkim ostvarenjima koja govore o ratu ili, kako kaže, bavili su se istinom.
"Snimali smo, govorili smo... Ali ja neku korist od toga ne vidim, jer da je ima - vidjeli bismo promjene. Utjecaj filmske industrije na sve to je, budimo realni, minimalan. Ja sam radio s ljudima s kojima sam imao nešto zajedničko, zato sam pristajao na različite projekte. Bavio sam se filmovima čije su mi teme bitne. Razbijanje i stavljanje ogledala ljudima ispred lica je izuzetno bolno. Smatram da bez vlastitog suočavanja s prošlošću ne postoji budućnost. Zbog toga su nam ovakvi programi važni, samo je bitno koliko će ljudi to vidjeti i kako će na to reagovati... Koliko ti ljudi nakon više od 20 godina raznih naracija, uvjerenja, laži i istina uopće imaju prostora u svom umu da prihvate nešto drugačije? To su pitanja za nas, a i za neke buduće generacije koje će u nekim segmentima biti još hrabrije od nas i samim tim, vjerujem, povući još hrabrije poteze", smatra glumac.
Komentariše činjenicu da je film "Dnevnik Diane Budisavljević" ubačen u nastavni program u jednoj od hrvatskih škola, govoreći kako smatra da je važno da mlađe generacije gledaju i uče iz ovakvih ostvarenja.
"Treba im prikazati i 'Teret', 'Muškarci ne plaču' i 'Aidu' i druge filmove koji su dio ovog programa. Filmove nije toliko važno prikazati u kinima pred nekoliko hiljada ljudi - koliko ih je važno pustiti djeci. Pa ako ih samo pet promisli glavom nakon gledanja filma - napravili ste promjenu", govori.
Ipak, iako nadolazećim generacijama ostavljamo fantastična djela kinematografije, koja govore o dešavanjima u prošlosti i nose važne lekcije za budućnost - Lučev nije pretjerano oduševljen sistemom u kojem mlađi odrastaju.
"Iz perspektive umjetnika sam zadovoljan. Ali iz perspektive čovjeka se pitam - šta smo ovo napravili? Veoma je teško odgovoriti na ovakva pitanja. Živimo u kompleksnom svijetu koji se konstantno mijenja, što je posebno vidljivo posljednju godinu. Generalno sam optimista, ali ne mogu više s entuzijazmom i veseljem pričati o svemu. Pogotovo ne kada se osvrnem na posljednjih 20 godina. A nije da nismo radili, a nije da nismo govorili... Nije da nismo. Međutim, pomaci su mizerni", priča.
Rekavši to, pravi kratku pauzu, uzdiše i zatim se počinje smijati. Govori kako razgovor već skreće na teže, političke teme i vraća se priči o umjetnosti. Kaže kako je posljednjih nekoliko mjeseci potpuno okupiran poslom, što mu savršeno odgovara.
"Za vrijeme pandemije smo pokrenuli platformu 'Glumac ima vremena', imali smo polaznike iz šest zemalja. Radio sam u Hrvatskoj, Srbiji... Ne mogu se žaliti, puno radim. Opet pokrećem studij 'Glumac ima vremena'. Imam planove i vizije za budućnost, stvarno sam zadovoljan. Klonim se političkih i teških tema jer, kad dođeš u godine u kojima sam ja, odnosno kad pređeš 50 godina - onda gledaš kako život možeš napraviti lakšim, ljepšim i kvalitetnijim", nasmijano priča.
Često boravi u Dalmaciji te nerijetko govori da čim ljeto zamiriše, pakuje kofere i odlazi na otok. Tako gotovo svake godine. Pretprošle je proveo više od sedam mjeseci na Hvaru, posljednjih nekoliko mjeseci vrijeme ipak provodi u Beogradu, a što se tiče planova za ovo ljeto...: "Vidjet ćemo. Mi smo kao putujuće pozorište Šopalović. Najvažnije je da uživamo".
