"Maratonci trče počasni krug": Ko ih je poznavao, ni pakao mu neće teško pasti
Na pitanje o tome koja je najbolja jugoslavenska komedija, tri su moguća odgovora, tj. tri filma koja dolaze iz pera scenariste Dušana Kovačevića: "Ko to tamo peva", "Balkanski špijun" ili "Maratonci trče počasni krug".
Teško da će ispitanik dati neki drugi naslov mimo ponuđenih, a gledanje ovih naslova uvijek nanovo nikada ne može dosaditi. "Maratonci" su stigli samo dvije godine nakon scenarističko-rediteljske saradnje Kovačević-Šijan na filmu "Ko to tamo peva", u istom duhovitom maniru ismijavajući primitivizam ljudi bivše nam države i filozofiju palanke.
Laki je malo nervozan
U malom srbijanskom mjestu, neposredno nakon atentata na kralja Aleksandra u Marseju 1934. godine, živi porodica Topalović. Nju čini šest generacija živućih muških potomaka, koji posjeduju pogrebno društvo "Dugo konačište". Oni su svi odreda samci, a jedina žena u njihovom domu je spremačica. Grobarski posao je započeo stari Pantelija, a nastavili su pradjed Maksimilijan (Milivoje Tomić), djed Aksentije (Mija Aleksić), otac Milutin (Pavle Vuisić) i sin Laki (Bata Stojković), dok najmlađi Topalović Mirko (Bogdan Diklić) ne želi nastaviti porodičnu tradiciju, jer se vidi u filmskom poslu.
Kad Pantelija umre, nastaje glavni zaplet oko lova na nasljedstvo, a pred Topalovićima je i delikatna odluka o tome hoće li baš na njemu isprobati novu metodu - kremiranje, za koju Laki predviđa da bi mogla biti pravi hit. Mirko se želi oženiti Kristinom (Jelisaveta Sablić), koja je, pak, zaljubljena u njegovog najboljeg prijatelja, filmadžiju Ðenku (Bora Todorović). Njen otac Bil Piton (Zoran Radmilović) posluje s Topalovićima tako što iz grobova iskopava stare sanduke, koje ovi prelakiraju i ponovo prodaju kao nove. I Piton se želi dokopati Pantelijinog nasljedstva, tj. novca koji mu duguju Topalovići, pa nagovara Mirka da uzme svoj dio, prije nego što se oženi Kristinom…
"Maratonci trče počasni krug" su kao i film "Ko to tamo peva" kritizirali Jugoslaviju i predvidjeli njen raspad. Nakon smrti Pantelije, lika koji zapravo prikriveno predstavlja Tita, preduzeće se raspada, neradnički nasljednici žele prigrabiti imovinu, ali im pokojnik nije ostavio ništa. U toj atmosferi vlada kultura smrti. Umire se prelako, morala nema. Postoji samo pohlepa za novcem. Na vlasti su grobari koji sahranjuju sve ono što vrijedi, dok ne unište sami sebe. Ili ne stradaju od onog što je najviše ugnjetavano i potiskivano sa strane, poput mlađahnog Mirka.
Film okuplja bardove jugoslavenske glumačke scene, među kojima se ističe Danilo Bata Stojković, bez kojeg film možda i ne bi bio to što jeste. Urnebesne scene kreirane su upravo njegovom zaslugom i fascinantnim talentom za komediju koji je posjedovao. Sličan arhetip neurotičnog oca vidjeli smo u filmu "Balkanski špijun", filmu Dušana Kovačevića koji je pokazao paranoju malog čovjeka u nekadašnjem socijalističkom sistemu.
Zanimljivo je da svi umiru osim Topalovića. Oni znaju sve o smrti i, valjda, zato žive toliko dugo. I danas je ova priča urnebesno smiješna i istovremeno tragična, jer se život na balkanskim prostorima odvija pod nekrofilskom politikom raznih grobara. Ili, kako kaže deda Aksentije: "Smrt je najzaraznija bolest".
