Mirjana Karanović: Srbija se nikada nije suočila s prošlošću, izbori neće ništa promijeniti
U punoj dvorani Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) sinoć je premijerno izvedena predstava "Novo doba", nastala prema tekstu Vuka Boškovića i u režiji Dine Mustafića. Predstava s mnogo strasti, emocija, ljudskog pada i gubitka dostojanstva analizira savremeno doba. U fokusu je doba tranzicije u kojem se gubi ljudskost, a pobjeđuju beskrupuloznost, nedostatak časti te borba za vlast i moć utemeljena na želji za novcem, osnovi kapitalističkog društva.
"U Beogradu smo odigrali sedam predstava, nekako se sve sleglo i malo smo je nadgradili iznutra. Bojali smo se šta će biti, hoćemo li biti dovoljno dobri i onda nismo bili opušteni. Zanimale su nas reakcije publike, jer zbog asocijacija na neke ljude publika u Beogradu i Sarajevu različito reaguje. Sve to te nekako čini nesigurnim na sceni i onda se pitaš o tome. Mi smo užasno strogi kritičari sami sebi", rekla je Mirjana.
Priznaje da je uvijek samokritična i da se voli "pustiti", znajući da neće biti nepredviđenih situacija i da ništa neće pokvariti predstavu. Kada je riječ o predstavi "Novo doba" zanimljivo je da su svi glumci pristali glumiti prije nego što su pročitali tekst i interaktivno su kreirali tekst s Boškovićevim predloškom, inspirisanim knjigom "Radnici i seljaci" Viktora Ivančića.
"Divno mi je što smo bili slobodni da unesemo i našu ličnost, razmišljanje, da se povežemo s temom. Nismo samo izvođači na sceni nego smo potpuno ušli u projekt s Dinom i Vukom. Pisali smo taj tekst, dopisivali, mijenjali, tražili smo taj perfektan dijalog u kome će biti ne previše, ali dovoljno riječi i prostora da se prepozna i ono što se ne izgovora, ono što je skriveno", rekla je Mirjana ističući da je ogromno zadovoljstvo igrati ovu predstavu.
S Dinom Mustafićem dugo sarađuje, radili su na dosta projekata i vremenom postali dobri prijatelji. Kaže da je to jedna od rijetkih poslovnih saradnji koje su prerasle u prijateljstvo.
"Nemam braće i njega sam usvojila kao brata, zovem ga 'bracika'. Imamo odnos koji je više od profesionalnog. Kada imam neke dileme o poslu i životu njega zovem da razgovaramo. Cijenim Dinu i njegov rad i sretna sam jer smo istinski prijatelji", rekla je.
U filmu "Rekvijem za gospođu J", crnohumorističnoj komediji Bojana Vuletića, koji je dobio niz pohvala i nagrada, igrala je glavnu ulogu. Svojevremeno je rekla da joj je taj film bio izazov, a sada je objasnila i šta je taj izazov podrazumijevao.
"Prije desetak godina radila sam film 'Gospođica' Andree Štake i 'Grbavicu' Jasmile Žbanić. Glumački sam se prvi put suočila s tim kako da gledaocima bude vidljivo ono što je sakriveno. Prije toga sam igrala osobe koje su emotivno otvorene, vrlo jasno izražavaju svoje emocije i nemaju teret vremena koji moraju kriti. Ovo su bile žene koje su doživjele nešto što ih je zatvorilo, a gospođa J je vrhunac tog ogoljenja i pražnjenja. Znala sam da moram imati sveden izraz, borila sam se da u kadru imam nešto, ali Bojan mi to nije dozvoljavao. Na snimanju sam govorila kako ništa ne igram već samo postojim, poput biljke. Međutim, kada sam pogledala film shvatila sam koliko je to zapravo užasno intenzivno. Skinula sam sve što imam, sve doživljaje, potpuno sam se duhovno i emotivno ogolila, ostao je samo neki skelet, ali to je zapravo bilo veoma teško gledati", otkrila je.
Film o dobroj ženi koja ima duboku moralnu dilemu
U film "Dobra žena" Mirjana je uložila svoje kreativne potencijale i okušala se kao rediteljica i scenaristkinja.
"Dobro sam se osjećala dok sam to radila i nastavit ću da se bavim time. I dalje ću biti glumica, ali zanimljivo mi je da imam i druge mogućnosti. Pripremam jedan projekt u kojem ću igrati, iz te priče istražujem sebe kao glumicu, autora, umjetnika i proširujem duhovne i umjetničke granice. Također se takmičim sa samom sobom, a to je uvijek najteže", rekla je.
Mirjanina "dobra žena" je Milena, supruga i majka, koja nakon trideset godina braka saznaje da boluje od karcinoma dojke i da je njen suprug činio zločine na prostoru bivše Jugoslavije devedesetih godina. Prije odlaska na operaciju Milena prijavljuje svog supruga. Mirjana objašnjava da to ipak nije film o zločinu ili njemu, već film o njoj, o dobroj ženi koja zapravo mora da se zapita o svojoj odgovornosti u svemu tome.
"Živimo u patrijarhatu u kojem žene imaju deklarativna prava. Uvijek kad žena hoće da izađe iz postavljenih okvira nastane haos i te žene se ocjenjuju kao kučke, bestidnice, agresivne, muškarače i daju im se mnoga negativna značenja. Sve je uredu dok žena ostaje u okviru toga da bude dobra. Od djetinjstva se to nameće. Ne gnjavi, budi dobra. Ne pravi galamu, ne postavljaj suvišna pitanja, šuti - budi dobra. To se nastavlja u životu i pretvara u zaštićenost", rekla je.
Razmišljala je, kaže, o toj dobroj ženi devedesetih godina u Srbiji koja je živjela život u kojem nije postavljala pitanja jer nije željela ugroziti ono što ima.
"Moja zemlja je prepuna takvih ljudi koji nisu nikome učinili zlo, ali su svojom šutnjom zapravo dali legitimitet onima pored njih koji su radili loše stvari. Vjerovatno njen život ne bi bio doveden u pitanje da smo živjeli u vremenu u kojem se nisu dešavale loše stvari. Kada vidiš da se pored tebe dešavaju užasne stvari ti moraš prestati biti dobar za sve. Moraš odlučiti za koga ćeš biti dobar jer u jednom trenutku to prestaje biti kvalitet i postaje mana", rekla je Mirjana.
Šutnjom postajemo saučesnici
Osobe poput Milene su svojim nesuprotstavljanjem, šutnjom i prihvatanjem svega postaju saučesnice i govoreći o tome priču smo proširili i na društvo, osobe koje svojim nedjelovanjem i šutnjom postaju saučesnici politike i vladajućih elita.
"To su neke lične odluke, to je kako ćete se vi u životu postaviti. Naravno, postaje mehanizmi i načini da društvo prepozna svoje greške i intenzivno radi na tome. Naprimjer, Nijemci su nakon Drugog svjetskog rata uspjeli promjeniti vizuru građana prema tome ko su oni. Doživjeli su transformaciju vremenom i njihovi moralni parametri su promijenjeni. Ja nisam u poziciji da donosim velike odluke, ali ono što mogu je da napravim ovaj film. Mogu da se nadam da će on biti dio nekog dugotrajnijeg i moćnijeg procesa u kojem će se raditi na suočavanju s prošlošću jer mi to nikada nismo uradili. Ni u događajima koji su bili mnogo prije devedesetih. Kod nas je uvijek sve crno-bijelo. Ili partizani ili četnici. Ili Srbi ili Hrvati. Ili Srbi i Albanci ili Srbi i muslimani. Fascinantno je to s koliko se neosjetljivosti ne razmišlja o zločinima učinjenim u naše ime, a s koliko se emocija govori o Srbima koji su stradali zarad tuđih nacionalnih ideja", rekla je slavna glumica.
Ne smatra da je katarza moguć jer je za nju potrebno mnogo. Podsjeća da su na ovim prostorima vjerski lideri najveći nacionalisti, a da narod ima spremnost i sklonost da bespogovorno prihvata riječi duhovnih vođa. Danas se to, ističe, dešava više nego ikad.
"Sve naše narode vidim kao naivne, nedorasle tinejdžerke koje čekaju princa na bijelom konju da dođe, izbavi ih i odvede u nekakvu zanosnu, sretnu budućnost gdje će sve njihove brige prestati. Tako maštaš kad imaš 13 godina, a mnogi ljudi polažu upravo takvu nadu i vjeruju da je kandidat za kojeg će glasati taj princ. Bojim se trenutka u kojem taj princ, ako pobijedi, neće ispuntii njihove želje i počet će mržnja. To je jedan veoma nezreo pogled na to ko si ti, šta treba da radiš, koje su tvoje odgovornosti", rekla je.
Lokalno zezanje bez budućnosti
Tokom predsjedničke kampanje u Srbiji posebnu pažnju javnosti zaokupio je Luka Maksimović, poznatiji kao Ljubiša Preletačević Beli, fiktivni lik stvoren po uzoru na tipičnog balkanskog korumpiranog političara. Mirjana priznaje da je Beli zanimljiva pojava, ali ističe da je dio nezrelosti cijelog društva.
"Taj čovjek zapravo izvrgava ruglu cijeli sistem. To je zanimljivo, ali je i krajnje neodgovorno glasati za takvu osobu. Ljudi koji glasaju za njega ne prepoznaju da se on izruguje upravo njima. Možemo jedno veče sjediti u kafiću, piti, zezati se, praviti viceve na račun svegaj ali sutra ujutro treba ustati, otići na posao, spremiti djetetu doručak, brinuti o sebi. Postoji život. Šta bi bilo kad bi on pobjedio? Da se nastavi to zezanje ili šta? Kada bi on postao predsjednik države mora bi postati ozbiljan i hoće li onda oni koji su glasali za njega popljuvati to? Ne razumijem. Zanimljivo, ali ništa ne rješava. To je samo djetinjasti protest njega i glasača protiv sistema, ali to nije dovoljno", rekla je.
Od predsjedničkih izbora u Srbiji Mirjana ne očekuje ništa, jer ne misli da su pretjerano važni ili da će se, bez obzira na to ko pobijedi, išta promijeniti.
"Mislim da opet previše nade polažemo u to da će sve biti drugačije nakon izbora. Neće. Propustili smo mi mnogo toga, demokratske vlasti od koji smo očekivali mnogo nisu raščistile s devedesetim. Sve te spodobe iz devedesetih koje su trebale ostati u prošlosti nastavili su se baviti politikom i evo ih sad jer oni koji su ih se trebali riješiti su se bratimili, družili i ćaskali s njima. Šta i da predsjednik postane Preletačević ili Saša Janković? Sve isto. Nije se promijenilo ni 2000., neće ni sada", rekla je.
Ističe kako se nove generacije moraju same izboriti za promjene i bolji život.
"Nisam mlada. Inicijativa je na njima. Mi ih možemo podržati i biti tu na neki način. Oni moraju da se bore, a ja mogu da pomognem", zaključila je.
