Nejra Latić Hulusić: Odnos države prema kulturi napravio je veću štetu nego rat devedesetih

"Prošlo ljeto, usred onog beznađa i neizvjesnosti koje nam je donijela pandemija, kontaktirao me Anes Osmić i poslao sinopsis 'Podrugljivaca'. Bila sam u ozbiljnoj kreativnoj blokadi u tom periodu i taj sinopsis me na prvo čitanje probudio. Kada kažem probudio, mislim na to da sam se nekoliko dana prije tog poziva jednostavno pomirila s nekom uzaludnom pozicijom umjetnika u ovoj zemlji i počela razmišljati o promjeni karijere. Anesova priča, priča o mladim ljudima koji u ovoj zemlji žive s traumama rata, kao da je bio jučer, a rodili su se nakon Dejtona, probudila je opet u meni žar i nadu, makar uzaludnu, da pričanjem priča koje nas se tiču možemo početi liječiti našu zemlju", kazala je.

Problematično pitaje, ali i nezanemariva činjenica je svakako i budućnost mladih generacija koje odrastaju u zatvorenim krugovima. Latić Hulusić smatra da se samo od sebe nameće pitanje kako osigurati budući mir u zemlji u kojoj djeca rastu na tri različita mita, legende, a ne na zajedničkoj historiji, suočeni s prošlošću.

"Traume koje nose generacije rođene poslije Dejtona su problem s kojim ćemo se kao društvo tek morati suočiti, jer do sada ih niko nije slušao, istraživao niti se ozbiljno posvetio njihovom liječenju. Priča koju pričamo u našoj web seriji je o tome šta su posljedice susreta mladih u ovoj zemlji, čiji su se roditelji gledali preko nišana i koji o ratu znaju one priče i uglove koje su im predstavili stariji i mediji", istakla je.

U razgovoru s Latić Hulusić dotakli smo se i dokumentarnog filma "Ćafir", za koji je rediteljica dobila nekoliko nagrada. Svojim dokumentarnim filmovima Latić Hulusić upliće se u različite životne priče, a sudbinu mladića optuženog za terorizam pretočila je u film "Ćafir".

"Moj dugometražni dokumentarni film 'Ćafir' je u proteklog godini prikazan na desetine festivala dokumentarnog filma širom svijeta. Nažalost, nisam se pomjerila iz Sarajeva, a premijere i prikazivanja sam dočekivala i komunicirala s publikom na Zoomu ili Skypeu iz kuhinje. Tako sam primila i dvije nagrade, za najbolji dokumentarni i najbolji film na festivalu (Best documentary i Audience Award) BHFF, koji je održan online kao i svi drugi festivali otkako živimo pandemiju", pojašnjava rediteljica.

Mnogi bh. rediteji i glumci dobijaju nagrade na međunarodnim festivalima, iako država prilikom raspodjele sredstava za kulturu izdvaja veoma malo. Filmsku umjetnost vlasti često ne prepoznaju, iako ostvaruju sjajne rezultate na međunarodnoj sceni. S kakvim se izazovima susreću reditelji u BiH pojasnila nam je Latić Hulusić.

"Ovdje prvo moraš otići van Bosne po neku potvrdu da bi te tvoj narod podržao i bio ponosan. Nažalost, imamo neki kompleks manje vrijednosti, kao da ne znamo sami prepoznati svoje ljude i prosto nikako da se odviknemo od ružne osobine da svoje umjetnike, ljekare, profesore, naučnike, sportiste, novinare, niz je beskonačan, ne cijenimo dok ne pređu granicu. Uvijek im plješćemo tek nakon što naš kvalitet potvrdi neko sa strane", dodala je.

Većina umjetnika i kulturnih radnik često ističu nezavidan odnos vlasti prema kulturi. Prilikom raspodjele sredstava iz budžeta kultura je gotovo uvijek na posljednjem mjestu. Nažalost, takva situacija zabilježena je i tokom pandemije, kada je većina sektora dobila pomoć, a kultura nije. Latić-Hulusić smatra da je za kulturu bilo bolje stanje u ratu nego u postratnom periodu.

"Pandemija i odnos države prema umjetnicima i kulturnim radnicima su napravili štetu goru nego rat devedestih. U ratu je kultura bujala u ovoj zemlji. Ljudi su se hranili i nalazili smisao svoje ljudskosti u onom ludilu kroz umjetnost. U pandemiji smo ostavljeni na cjedilu, poručeno nam je da smo nebitni, da se bez nas može i da nikome ne trebamo. Mnogi kulturni i estradni umjetnici su odustali od svojih karijera bespovratno, oni koji nisu na sigurnim državnim budžetima su dovedeni doslovce na ivice gladi i dužništva. Ljudi ne shvataju da jedan kulturni ili zabavni projekt ne služi samo kao duhovna hrana ili, ne daj Bože, samopromocija, to je jedna industrija za sebe od koje žive mnoge porodice. Tako su trajno osiromašeni i naši tonci, firme koje iznajmljuju tehničku podršku, njihovi uposlenici… Iza svakog djela, koncerta, nastupa... stoji bar deset porodica koje jedu hljeb od toga i to rijetki u ovoj zemlji shvataju", pojašnjava.

Zbog njenih reakcija na neke bolesti ovog društva, mimo njenih umjetničkih projekata, javnost je rediteljicu Latić Hulusić prepoznala i kao aktivisticu, a ona ističe da dijeljenje svog mišljenja i ukazivanje na neke loše stvari u našoj zajednici smatra opisom svog posla.

"Posebno sam fokusirana na probleme žena i porodice u našoj zemlji i najranjivih socijalnih skupina. Osjećam se kao jedan mikrofon kroz koji oni čija su prava ovdje ugrožena mogu glasnije govoriti. Ženama ovdje je gore nego što je bilo prije pedeset godina, zarobljene su ekonomski, izmišljaju nam neke nove tradicije, mnogo manje se radi na planskoj edukaciji i osnaživanju žena na važnim pozicijama nego u periodu poslije Drugog svejtskog rata i to mi je poražavajuće. Neprihvatljivo mi je da je kod nas seksualno nasilje još uvijek tabu, da je žena i dalje krivac jer se nije dovoljno pazila, da smo izložene svakodnevno jednom ženomrzačkom narativu i sudu o našim tijelima, mislima i sposobnostima", naglasila je.

Prema njenom mišljenu umjetnici i aktivisti su prosto ljudi koji promišljaju svijet oko sebe stalno i pokušavamo naći odgovore na razna pitanja duše i tijela čovjeka i društva.

"Nedopustivo mi je da nas 2021. godine na intervjuima za posao pitaju planiramo li trudnoću kako nam ne bi plaćali porodiljno. Nedopustiv mi je ukupan položaj, nesloboda svakog običnog insana u ovoj zemlji, od evo nemogućnosti da se vakciniše ko to želi, ekonomskog ropstva radnika koji rade da bi preživjeli poslodavcu kao rob do plate, bez mogućnosti ušteđevine, pa sve do straha od gubitka posla zbog nekog glasnog mišljenja", istakla je.

Iako se Latić Hulusić smatra privilegovana po stotinu osnova u odnosu na prosječnu građanku ove zemlje, ne može mirno spavati znajući da svaka šesta porodica u BiH zaspi gladna ili u nekom strahu.

"Mislim da sam konačno kroz 'Ženski marš', koji smo spontano osnovale kao neformalni pokret žena na protestima 6. aprila 2021. godine u Sarajevu, protiv odgovornih za nenabavku vakcina, pronašla sebi platformu za jedan korisni aktivizam, a ne 'lajanje na zvijezde' po društvenim mrežama, što mi je bio običaj", zaključila je.