"Otac na službenom putu" i parket Emira Kusturice: Kad politika uništava porodicu

Film je s ironijskom distancom govorio o razlazu Tita i Staljina i Golom otoku, ali manje o tome kako je mučno bilo za sve one koji su se sukobili s komunističkim režimom, a više o tome kako je stradavala mala porodica i do kojeg je besmisla ta ista politika dovodila ljude. “Nema filma bez mraka.”, replika je Mikija Manojlovića, koja se tobože odnosi na činjenicu kako prilikom rada projektora treba zamračiti prostoriju. Ona se zapravo referirala na politički mrak koji je generirao filmske teme.

Priča o “Ocu” je nastala po scenariju Abdulaha Sidrana, a inspirisana je stvarnim konfliktom njegovog oca s komunističkom partijom zbog pozdrava koji je u jednom pismu napisao na ruskom jeziku. Nepoželjna riječ "zdravstvujte" je i zvanično autorovog oca otpratila na robiju, o čemu je Sidran detaljno pisao u romanu “Otkup sirove kože” (2011.), a okidač nesretnih događaja u filmu je pretočen u situaciju u kojoj Meša u prisustvu svoje ljubavnice Ankice prokomentariše karikaturu u novinama, govoreći: “E vala ga pretjeraše”.

Emir Kusturica je insistirao da se u film ugradi element mjesečarenja, iako Sidran nije imao nikakavo iskustvo hodanja u snu niti je o tome išta znao u tom trenutku. Isprva je odbijao raspisati scene Malikovog noćnog lutanja, ali je tvrdoglavost režisera ipak bila presudna i ono je postalo dominantna osobina dječaka, koja je simbolično predstavljala nesvjesno povođenje za Titovom politikom. Očito ismijavanje aparatčika titoizma isprovociralo je nosioce tadašnje republičke vlasti u Sarajevu, pa je Emir Kusturica imao određenih problema oko rada na filmu, čije je snimanje zbog prekidanja trajalo iscrpljujuće dugo. Glumica Mira Stupica je presudno utjecala da se dozvoli snimanje “Oca na službenom putu”, objasnivši tada svom suprugu Cvjetinu Mijatoviću tadašnjem predsjedniku Predsjedništva Jugoslavije kako je u pitanju nadaren reditelj kome treba omogućiti da napravi film, što je možda najbolji primjer ispreplitanja privatnog i poslovnog balkanskog modela po kojem sve uglavnom (ne) funkcioniše.

Tadašnji sekretar Centralnog komiteta akademik Arif Tanović, a dobrim dijelom potaknut filmom “Sjećaš li se, Doly Bell” držao je da “neki tamo mali vrijeđa muslimane prikazujući njihov život i običaje vrlo prizemnim”. Sukob s glavešinama i vlasnicima partijskih knjižica išao je toliko daleko da se Kusturica nije pojavio na dodjeli nagrada u Cannesu, zbog njihove bojazni o tome šta bi jedan buntovni mladić mogao poručiti s pozornice u koju su u tom trenutku bile uprte oči čitavog svijeta. Tamo se tako s leptir mašnom pojavio direktor filmske kuće Forum, producent Mirza Pašić, koji je izgovorio sljedeće riječi na francuskom jeziku: “Mesdames et messieuers, merci beaucoup” (Dame i gospodo, hvala puno), preuzevši Zlatnu palmu iz ruku predsjednika žirija Miloša Formana (“Amadeus”, “Let iznad kukavičjeg gnijezda”).

Kusturica je od tog događaja napravio zezanciju na jeziku ulice koji su tih godina proslavili sarajevski Nadrealisti, pa je izjavio da u Cannes nije mogao otići jer je imao preča posla, koji se sastojao o toga da je u stanu svog prijatelja i pozorišnog reditelja Mladena Materića postavljao parket. Anegdota koja se prepričava i danas zapravo je bila duhovita dosjetka kojom je Kusturica izbjegao govoriti o narušenim odnosima s tadašnjim režimom.

Što se nisi na svojoj svadbi sjek’o?

Muzika u filmu je dočarala procijep u kojem likovi egzistiraju između urbanog i seoskog, pa se na početku filma čuje španska pjesma “El sombrero tengo yo“ koja govori o slobodi izbora u ljubavi. Franjo svira gitaru i pjeva gledajući u djevojku u narodnoj nošnji, koja dok radi na zemlji ogromnom alatkom povrjeđuje nogu, svjedočeći o tome kako se brisanje klasnih razlika na kojima je insistirao socijalizam, neće proći bezbolno. U filmu se čuju i sevdalinke “Smrt braće Morića” i “Stade se rosa cvijećem kititi”, od kojih je ova potonja iskorištena u sceni u Banji Koviljači, gdje se scena priprostog odnosa na ivici prostitucije odvijala ispred pozornice na kojoj je pisalo KULTURA, UMJETNOST, RAZONODA. Pretila pjevačica pjevala je pjesmu nesretne žene koja nije doživjela ljubav i koja se udala za starca, ismijavajući koncept jugoslovenskih domova kulture i kulturnog uzdizanja. Muzika u ovom filmu odaje jasne psihološke, ideološke i socijalne profile likova, lišenih bilo kakve ljubavi.

Jugoslovenski mačizam na filmu nije došao niotkud i upravo su filmovi ti koji su svjedočili o tome kako se tradicionalni patrijarhat, kojeg je predstavljao prototip neuroznog balkanskog oca čije su afere javna tajna, pokušavao relaksirati tako što se insistiralo na ravnopravnosti spolova.

Jugoslovenski film je ostao upamćen po specifičnim scenama seksualnosti, koje je romantika zaobilazilau širokom luku, a “Otac na službenom putu” vođenje ljubavi je pozicionirao u toalet u vozu, zatvorsku ćeliju i podrum u kojem će se Meša osvetiti šuri Ziji za robijanje tako što će silovati Ankicu, nakon ćega će se ona pokušati samoubistvo vješanjem o uzicu vodokotlića. Ljubav je nemoguća čak i u dječijem svijetu. Malik će se zaljubiti u Mašu 2. septembra 1951. godine, kada je Jugoslavija pobijedila Švedsku 2:1. Maša pati od poremećaja krvarenja iz nosa i njihovo razdvajanje na vratima ambulantnih kola je najdirljivija scena u filmu.

“Dva Morića, dva pašića” mjesto je u sevdalinci na kojem Zijo (Mustafa Nadarević) u alkoholnom zanosu na svadbi najmlađeg brata (Emir Hadžihafizbegović) čelom razbija flašu i to je jedna od najpoznatijih scena u jugoslovenskoj kinematografiji.

Ona pokazuje autodestrukciju koja svaku balkansku zabavu pretvara u noćnu moru i mentalitet koji i kada slavi bira upravo one pjesme čiji stihovi govore o životnim razočarenjima. O tome najbolje svjedoči himna koju su odabrali navijači fudbalske reprezentacije, pa se svaka pobjeda proslavi stihovima “Bosnom behar probeharao, mene život razočarao”.

Niko nikome ne može halaliti. Sestra ne podnosi brata, brat ne može da se nosi s krivicom, a deda Muzafer na kraju odlazi u starački dom poručujući “da se j*** oni i njihova politika”.