Perje koje se nije moglo sakupiti: Na današnji dan prije 10 godina Bekim Fehmiu je počinio samoubistvo

Jedno od značenja riječi rom na romskom jeziku je čovjek i upravo jedan od tih neuhvatljivih ljudi je Beli Bora koji živi u pokretu i koji je jedan od glavnih skupljača perja u Bačkoj. Bora će se zaljubiti u Tisu, djevojku čiji je očuh njegov glavni konkurent u poslu sakupljanja perja.

Film je bio nominovan za Oscara za najbolji strani film, ali je izgubio od "Strogo kontrolisanih vozova" koji je režirao Jiri Menzel. Prikazan je i nagrađen u Cannesu, gdje je Bekim Fehmiu zapao za oko producentu Dini de Laurentisu koji mu je odmah ponudio ulogu u televizijskoj seriji "L'Odissea". Postoji anegdota o tome da je Fehmiu prvobitno odbio jednog od najmoćnijih holivudskih producenata, da bi potom dobio još unosniju ponudu, na koju je u konačnici pregovora pristao.

Ubrzo će se proslaviti mnogobrojnim angažmanima u Italiji, a svjetsku popularnost potvrdit će ulogom diplomate u filmu "The Adventurers" (1970.). Bio je prvi istočnoevropski glumac koji je zaigrao u Hollywoodu. Nalazio se u društvu Ave Gardner, Candice Bergen, Johna Hustona i Claudije Cardinale, a igrao je na čak devet jezika. Jednog od najzanimljivijih lica velikog ekrana sjećamo se i kao majora u ratnom filmu "Partizanska eskadrila" Hajrudina Šibe Krvavca, koji opisuje stvaranje jugoslavenske avijacije.

"Puno te volim, ali za me život više nema smisla"

Blistavu karijeru sve su više uznemiravali nacionalizmi koji su se probudili u Jugoslaviji. U znak protesta zbog antialbanske propagande Bekim Fehmiu je 1987. godine demonstrativno napustio pozorište tako što je jednostavno otišao sa scene Jugoslovenskog dramskog pozorišta za vrijeme izvođenja predstave. To je bio samo početak dugogodišnje nemogućnosti nošenja s balkanskim antagonizmima. Sve je kulminiralo ratom u devedesetim, a hamletovska šutnja slavnog glumca zapravo je najglasnije govorila o svemu što se događalo.

Fehmiu je 1985. godine napisao autobiografiju "Blistavo i strašno", koja je objavljena tek 2001. godine. U izdanju medijske kuće B92, roman opisuje život slavnog glumca od rođenja u Sarajevu, života na Kosovu, pa sve do 1955. godine kada se pridružio ansamblu prištinskog pozorišta. Za objavu knjige zaslužna je njegova porodica, prije svega supruga Branka, a njome se Fehmiu vratio u javni prostor nakon četrnaest godina tišine. U knjizi postoji odlomak koji se odnosi na Bekimovo odrastanje na Vratniku.

"Moja ulica je najveselija na Vratniku. Gledam kako se dječaci i djevojčice, obavijeni šalovima živih boja, s kapuljačama, rumenih obraza i smrznutih ručica, u koloni penju uzbrdo. Poneki dječačić se oklizne, drugi pada, treći se drži rukama uza zid i pažljivo, korak po korak, približava se vrhu".

Uzrok smrti ne pominjati

Bekim Fehmiu je prije tačno deset godina svojoj supruzi glumici Branki Petrić ostavio oproštajno pismo u kojem joj je napisao: "Puno te volim, ali život za me nema smisla", nakon čega je sebi oduzeo život hicem iz pištolja u svom stanu u Beogradu.

Taj pucanj je 2010. godine označio kraj jedne blistave i strašne karijere glumca koji je uspio probiti željeznu zavjesu, ali se nije mogao nositi sa "specijalnim vaspitanjem" kod kuće. Osjećaj prezira prema ratu i zločinu, s kojim se nije mogao nositi, pokazao je i recitujući pjesmu Dušana Vasiljeva simboličnog naziva "Čovjek pjeva poslije rata". Uzrok smrti je, kako kaže jedan od mnogobrojnih filmskih naslova u kojima je igrao, najbolje ne pominjati.