Pjer Žalica: Primitivno smo društvo koje nije pogledalo istini u oči i zbog toga ne možemo naprijed

Umjetnošću protiv loše politike i nacionalizma

Svjestan da može i da mora biti bolje, Žalica svojim filmovima pokušava ukazati na loše stvari i korigovati stanje u društvu. Podsjeća kako je "Orkestar" jedna vrsta dokumentarne priče o vremenu u kojem je odrastao, "Kod amidže Idriza" je omaž vremenu kojeg se sjeća i koje nažalost nestaje, a "Gori vatra" je bila prva reakcija na ushićenje mirom koji opije čovjeka, poput neke halucinogene susptance. Nada se da umjetnost zaista može utjecati na ljude koji su izabrali politiku kao poziv, ali i na društvo da razmisli o tome da li je partijsko mišljenje ispravno i da li se podudara s njihovim.

"Nadam se da umjetnost i kultura mogu utjecati na to da političari postanu stvarno odgovorni ljudi i da prestanu lagati, jer je neugodno koliko lako lažu i možda još neugodnije koliko lako mi te laži prihvatamo. Ključno je da se političari probude, možda je pravi način da se prepadnu. Jer oni su kreirali noćnu moru u kojoj živimo i iz koje se najbolje budi u strahu i znoju. Ali, problem je što smo mi objektivno primitivno društvo. Mi cijenimo loše stvari i podržavamo ih. Mi smo idolopoklonici. Statistike pokazuju da BiH ima najveći procent vjernika u Evropi, a u isto vrijeme smo zemlja s najvećom stopom korupcije i kriminala. Dakle, mi smo vjernici koji kradu i ubijaju. Prije rata su svi bili komunisti i članovi partije koji su uzvikivali parole najglasnije što mogu, a sada su to zamijenili vjerskim skupovima. Naprosto smo primitivni i zbog toga ne možemo naprijed. Nije svijet kriv što je napredan, nego mi što smo nazadni", rekao je.

Ističe kako ljudima u BiH nedostaje sigurnost okruženja koja je postojala u Jugoslaviji u kojoj su se manje pitali i bolje živjeli. Jugoslavija je, ističe, imala jasan kurs ekonomskog razvoja i ljudi su bili posvećeni boljem životu. U BiH su, danas, ljudi posvećeni preživljavanju i to je loše. S druge strane Jugoslavija je bila zatvoreno, jednopartijsko društvo, dok danas imamo višepartijsku parlamentarnu demokratiju, što bi trebalo da bude jaka pretpostavka za gradnju boljeg, naprednijeg društva i života.

"Najjednostavnije, samo pogledajte gdje je Jugoslavija bila 20 godina poslije Drugog svjetskog rata, a gdje je bilo koja od bivših republika danas kada smo posvećeni preživljavanju i kada su mladi ljudi posvećeni odlasku iz zemlje. Gubljenjem obrazovanih i perspektivnih mladih ljudi, mi kao društvo propadamo", rekao je.

Žrtve političkih manipulacija i podjela

Najlakše je, smatra, biti nacionalista i ističe da smo danas, kao i devedestih, žrtve nacionalizma i političkih manipulacija.

"Naravno da smo žrtve manipulacija, samo ne znam šta je cilj. Ako je politički cilj da se država podijeli, onda je ovo preskupa cijena. Sumanuto mi je to, kao neki projekt nekog ludog naučnika iz Marvelovih stripova. Drugo objašnjenje može biti da je to maska nekome kome odgovara ovakva situacija, da bi ostvario svoje ciljeve, dominaciju i korist, ali pitam se gdje je granica gramzivosti i koliko trebaš dobiti da kažeš 'sad mi je dosta'", rekao je.

Izgleda mu kao da granice u tom slučaju nema i prisjeća se šoka koji je doživio jer je krađa bila prva stvar koja se dešavala poslije rata.

"Tada je ljudima trebalo dati posao, a ne stavljati stakla na poluizgorene kuće. Mi smo živjeli s najlonima četiri godine i mogli smo još šest mjeseci ili godinu dana, odnosno onoliko koliko je potrebno da se pokrene proces koji će ljudima donijeti zaradu. Nije mi jasno ni zašto se odmah kad je novac ušao u državu nije počeo graditi autoput ili brza željeznica", zaključio je.

Dodatni problem BiH je što se na njenom prostoru sve dijeli na dva ili tri dijela.

"Mi u evropskom fondu za kinematografiju Euroimages imamo tri predstavnika, što je, osim što je glupo, podjednako neefikasno. Kod nas se planinarska i lovačka društva dijele po nacionalnosti. Mi nismo pogledali istini u oči ni tokom, a ni poslije rata i to je teško breme. Svoje zločince volimo više od tuđih, jer onaj njihov je zločinac, a ovaj naš budala. Dok se ne bude zločin nazivao zločinom i dok se tim ne budu bavili sudovi, a ne političari i politika, neće biti dobro", rekao je.

Prisjeća se kako je u ratu napravio film "Djeca kao i svaka druga" koji prikazuje život djece u opkoljenom gradu. Govori o djeci koja imaju različite probleme uzrokovane ratom - jedna djevojčica muca, jedan dječak se boji izaći iz stana, jedna djevojčica je izgubila nogu i bori se da nastavi, a jedan dječak vozi bicikl i ponaša se kao odrastao, što nije prirodno jer je dječak.

"Kasnije su me na nekim projekcijama u regionu, kakao se danas kaže, znali optužiti da se bavim samo djecom bošnjačke nacionalnosti, što je nenormalno. Ta djeca imaju imena, ali poenta tog filma je da je neprihvatljivo da djeca žive takvim životom bilo gdje na svijetu. Ideja je generalna, ali kod nas su i ideje nacionalne pa onda nužno mutiraju u nacionalističke", rekao je dodajući kako se katarza i suočavanje s istinom čine kao nešto što se neće dogoditi u ovoj generaciji, ali nada se da će neka iduća generacija smoći snage, hrabrosti i zrelosti da se tim pitanjem ozbiljno pozabavi.

Bh. kinematografija živi zahvaljujući pojedincima

Kroz razgovor o bh. kinematografiji Žalica ističe da se u našoj državi snima mnogo više nego što je očekivano, jer je finansijska, politička, sigurnosna i ekonomska situacija katastrofalna i svaki projekt je samo upornost i tvrdoglavost pojedinaca koji ne žele odustati.

"Mislim da je 'Kod amidže Idriza' jedinstven primjer filma koji je snimljen isključivo domaćim sredstvima. Uobičajeno je da se od Fondacije za kinematografiju dobije nekih 250.000 KM za film. Možda to izgleda kao neki veliki novac, ali najmanji evropski budžet za snimanje igranog filma je milion eura, znači od države dobijete nekih 15 posto i morate ‘sa strane’ naći još 85 posto sredstava da biste snimili film. To zahtijeva vrijeme i upornost. Ogroman problem je i nepostojanje snažnog javnog servisa koji je važan oslonac svake nacionalne kinematografije", rekao je.

Problem Fondacije za kinematografiju je nedostatak sredstava i podrške vlasti, ali i neusvojeni zakon o kinematografiji čiji je nacrt završen prije nekoliko godina.

"Nacrt tog zakona je u to vrijeme bio veoma moderan, sada bi se već morao malo doraditi. On je zapeo na podjeli novca, jer je insistirano da se novac dijeli po nacionalnom ključu koji će biti regionalno određen. Naprimjer, ako ja radim film u Sarajevu to je bošnjački novac, a ako ga radim u Grudama, onda je hrvatski. Regije i autori su dobili nacionalni predznak koji je onda trebao biti ključ po kom se dijele sredstva, a ne kvalitet projekta. Meni je svejedno jer sam cijeli život Ostali pa se ni u šta ne uklapam i po tom principu ne mogu dobiti ni banke, ali eto na takvom apsurdu je zakon stao", rekao je.

Ističe da je dobijanje novca za snimanje filma po krštenici ili nacionalnoj pripadnosti pogubno za kulturu i kinematografiju.

"Mi filmadžije iz svih nacionalnih grupa smo razgovarali i stojimo iza toga da je jedino mjerilo kvalitet. Politika se tu direktno umiješala u kulturu, jer je i u kinematografiji htjela primijeniti nacionalni ključ, što je protiv naše volje i bizarno, bar se nadam da nas većina tako misli", rekao je.

Bez obzira na nezadovoljstvo uzrokovano stanjem na društveno-političkoj sceni, Žalica kaže da nikada odavde nije i ne bi otišao, jer se i pored sve nelagode osjeća dobro.

"Kuća nam jeste malo neuredna, puna problema. A problemi su zli, ako se njima ne bavite na pravi način oni se multipliciraju kao gremlini. Ako ih ne rješavate, onda odjednom umjesto jednog imate njih 1.000 i oni postaju sve veći i veći. I dalje vjerujem da mi naše probleme možemo riješiti, samo nam nedostaje malo više hrabrosti i odlučnosti", zaključio je Žalica dodajući kako zazire od domoljubnih izjava, jer se pod tim svašta "prodaje", ali kako zaista voli BiH.