Pogledali smo film o ženi koja je spasila desetine hiljada srpske djece u ustaškim logorima
Porijeklom Austrijanka, zagrebačka nevjesta udata za osnivača tamošnje Traumatološke bolnice, Julija Budisavljavića, od svoje šnajderice jevrejskog porijekla saznaje da se ljudi u skladu s rasnom politikom odvode u smrt, te 1941. organizira akciju spašavanja srpske djece iz NDH logora.
Rediteljica Dana Budisavljević, rodbinski povezana s Dianom, priču filma temelji na dnevniku u kojem je heroina bilježlla hronologiju događaja iz 1941./42. godine. Uz pomoć anonimnih uposlenika institucija NDH u Drugom svjetskom ratu, akcija spašavanja će rezultirati izvlačenjem hiljada bolesne djece iz Jasenovca, Stare Gradiške, Jablanca i Mlake te njihovim zbrinjavanjem u zagrebačkim porodicama. Diana je spasila više od 10.000 mališana od sigurne smrti, od gladi i bolesti, a film okuplja njih četvoro preživjelih pa se tako Živko, Milorad, Zorka i Nada vraćaju u logore nakon 80 godina i saznaju da život duguju ženi veličanstvenog duha.
Snimljen u crno-bijeloj tehnici, film vješto isprepliće dokumentarne, igrane i arhivske snimke. Po okončanju rata, Dianino germansko porijeklo postaje nepoželjno, a dječiju kartoteku su joj zaplijenili komunisti.
Hrvatska “Schindlerova lista”
Nagrađen Zlatnom arenom za najbolji film, te za režiju, montažu i muziku, “Dnevnik Diane Budisavljević” s nestrpljenjem se iščekivao u kinima ove jeseni, kao hrvatska verzija “Schindlerove liste”, filma Stevena Spielberga o Oscaru Schindleru, Nijemcu koji je spasio hiljade Jevreja od sigurne smrti u koncentracionim logorima.
“Shindlerovu listu” je producirao producent iz Osijeka, oskarovac Branko Lustig koji je preživio užase Auschwitza. “Lista Diane Budisavljević” je obimnija, pa je tako i njeno djelo grandioznije, prije svega jer je spašavanje djece radila iz plementih pobuda, dok je Schindler u Jevrejima vidio mogućnost eksploatacije jeftine radne snage u svojoj fabrici za proizvodnju posuđa, da bi tek kasnije u njemu proradila savjest nakon što je uvidio kuda vode užasi holokausta.
"Dnevnik Diane Budisavljević" najavljen je kao istinita priča o najboljim ljudima u najgorim vremenima i zaista dolazi u pravo vrijeme kada se politička scena u Hrvatskoj komeša u jeku predsjedničkih izbora, a javnost polarizira kroz diskurs “partizana i onih koji su bili na drugoj strani”. Osim toga, film dolazi u atmosferi velike javne rasprave o ženskim pravima pa nije loše podsjetiti da bolji primjeri ženske snage i pameti dolaze kroz senzibilitet žena kao što su humanitarka Budisavljević ili rediteljica istog prezimena, čiji je film zapravo vrlo ozbiljan rediteljski debi na dugometražnom igranom filmu.
Dobra godina
Protekla filmska godina u Hrvatskoj obilježena je naslovima koji komentarišu aktuelni društveno-politički trenutak. Počela je dugoočekivanim filmom majstora visoke gledanosti Vinka Brešana "Koja je ovo država", komedijom u kojoj nekolicina očajnih roditelja traži sinove nestale u Domovinskom ratu pa se u očaju odluče ukrasti leš prvog hrvatskog predsjednika kako bi potakli vlasti da im donesu istinu i tijela najmilijih. Brešan je autor najgledanijih hrvatskih komedija koje su rušile rekorde gledanosti u kinima. Broj publike koja je pohrlila u kina da pogleda "Kako je počeo rat na mom otoku" (340 hiljada) dugo je nezamisliv za pojmove domaće kinematografije. Mnogi su predviđali da će rekord star 23 godine srušiti ovogodišnji "Genaral" Antuna Vrdoljaka, ekranizacija burnog života generala Ante Gotovine s holivudskom zvijezdom Goranom Višnjićem u glavnoj ulozi. Međutim, film je naišao na vrlo loše kritike i ocjene publike, koja mu zamjera nepovezanost priče, neuvjerljive dijaloge i glorifikacija rata koju su pojeftinile skupe scene ratnih operacija realizirane kao ono što se u filmskom žargonu zove "opće mjesto". O filmu najbolje svjedoči ponašanje samog generala Gotovine, koji se nije pojavio na premijeri u Puli te njegovo vrlo elegantno izbjegavanje davanja bilo kakvog komentara o cijelom projektu.
Hrvatska je ove godine dobila i sci-fi film zanimljivog naslova "Posljednji Srbin u Hrvatskoj", zombie komediju o tome kako zemlju preplavljuje virus koji u pitku vodu ubacuju imperijalističke sile kako bi ljude pretvorile u zombije i otele im prirodne resurse. U priči reditelja Predraga Ličine sve ide po planu dok se ne ispostavi da je srpska krv pomiješana s rakijom otporna na infekciju. Film, zanimljivo i nenaivno isproduciran po standardima niskobudžetnog horora, parodija je na politiku i antagonizme našeg podneblja u kojem se nepovratno odvodimo u propast u korist onih koji nam uspiju "baciti kost" u nacionalne torove ili nas uz pomoć jakih vitalnih nacionalnih interesa i slabe ekonomije uglavnom vode na put ka Njemačkoj, Austriji i Irskoj.
Godina je započela i prvom HBO-vom orginalnom igranom serijom "Uspjeh” koju je napisao Marjan Alčevski, a režirao Danis Tanović. Priča smještena u sivilo arhitekture novog Zagreba spaja četiri aktera koje će povezati smrt sina lokalnog kriminalca, a dovest će do mutnih tajkunskih poslovnih interesa koji će rezultirati nasiljem. "Uspjeh" je snimljen po estetskim standardima HBO produkcije, ali se dramaturgijom priče nije približio kvaliteti anglosaksonskih naslova na koje smo već navkli kada su u pitanju tri slova iza koji sada stoje naslovi poput “Chernobyla” i “Game of Thronesa”, čiji su dijelovi snimani u Hrvatskoj, tačnije u Dubrovniku. Otvaranje tržišta ka stranim produkcijama i poreznim olakšicama za one koji u Hrvatskoj traže lokacije za snimanje rezultiralo je velikom zaradom, a jedna od najskupljih holivudskih produkcija realizirana je prije nekoliko godina na Visu gdje je snimljen film "Mamma Mia 2". Pomenuti naslovi uveliko doprinose i razvoju filmskog turizma.
Organiziranje hrvatske kinematografije koje se dogodilo 2008. godine uspostavom Hrvatskog audiovizuelog centra (HAVC) u čijem sistemu se odlučuje o finansiranju filmova iz državnog budžeta i dijelom kroz prihode koje ostvaruje državna televizija, telekomunikacije i kabl operateri, svojevremeno je rezultiralo produkcijom filmova koji su posljednjih godina završavali na A festivalima. Veliki uspjeh dogodio se filmu "Zvizdan" Dalibora Matanića koji je prikazan je u Cannesu 2015. godine. Hrvatska će ove godine ostaviti ukupno osam dugometražnih igranih naslova u kinodistribuciji što je impresivan broj u odnosu na prilike u kinematografiji Bosne i Hercegovine i prbližno isti broj stanovnika, na osnovu čega se nekada i zagovarao zadovoljavajući prosjek snimljenih filmova, gdje je na svaki milion stanovnika trebalo da bude snimljen jedan film godišnje.
