Pogledali smo kontroverzni Netflixov film o Marilyn: Možda će vam biti muka

Godina je 1933. obronke Los Angelesa guta plamen. Djevojčica Norma Jeane živi s psihotičnom majkom, koja mrzi svoje dijete, jer je ono je bilo razlog odlaska njenog muža. Majka pokazuje znakove ludila ostavljene žene. Sumanuto vozi po gradu, želeći pobjeći od požara, a po povratku kući pokušava udaviti svoje dijete u kadi punoj vrele vode. Jasno nam je da je Norma traumatično dijete, a kada završi u sirotištu, nastaje jedan veliki gap u životu glumice, o kojem ne znamo ništa. A onda hop, Marilyn je već u Hollywoodu, "savija se preko kreveta" moćnom producentu. Najljepše rečeno, otkrivena je na filmu.

Seksualna eksploatacija Marilyn započinje svoj dugogodišnji put. Prikazan je seks u troje sa sinovima Charlieja Chaplina i odurno tjelesno iskorištavanje od strane Bobbyja Kennedyja u hotelskoj sobi. Eksplicitna scena oralnog zadovoljavanja, nakon kojeg ona guta tjelesne tečnosti američkog predsjednika, pa potom povraća, gledatelja bombardira u krupnom planu. U međuvremenu, događale se se i neke ljubavi pa pratimo kako su neslavno završili njeni brakovi s posesivnom umirovljenom zvijezdom bejzbola Joeom DiMaggiom i američkim dramatičarem Arthurom Millerom (Adrien Brody), koji je pored svih svojih odličnih drama, napisao i jednu "gospodsku" rečenicu: "Mislio sam da sam oženio anđela, a shvatio sam da sam oženio kurvu".

Konzumiranjem tih veza, događale su se trudnoće. Marilyn se željela realizirati kao majka, ali filmska karijera nije smjela trpiti. Glumica je studijima donosila previše novaca da bi si mogla priuštiti pauzu za majčinstvo. "Blonde" donosi nekoliko induciranih i spontanih abortusa, koje je prošla Marilyn, a u dva navrata vidimo kako ginekolog medicinskom alatkom širi stidne usne i poseže prema maternici da bi ubio plod.

Sve ove scene su visoko stilizirane i ne trebate očekivati nešto što graniči s pornografijom, iako vam može biti poprilično mučno prolaziti kroz sve ono što je Marilyn Monroe pretvorilo u tragični fenomen za kojim su uzdisali milioni ljudi. "Glupa plavuša" nije bila baš ni toliko glupa, jer je čitala ozbiljnu literaturu, a poznato je da se htjela odmaknuti od uloga koje je igrala s poluotvorenim ustima, snenim očima i piskutavim glasićem. Htjela je biti ozbiljna umjetnica.

"Blonde" se nije previše bavio filmskim opusom glumice. Rekonstuirane su tek scene iz najvećih hitova "Sedam godina vjernosti" u kojem se njena bijela lepršava haljina podiže iznad ventilacijskog otvora, zatim muzička numera iz "Some Like It Hot" i ona o dijamatima iz "Muškarci više vole plavuše". U par navrata, zaista je teško razlučiti da li gledamo Marilyn ili Anu, a svi oni komadi odjeće (haljine, džemperi, hlače i rolke) sa slavnih fotografija i iz dobro poznatih scena ponovo su oživjeli u filmu.

Netflixov kontroverzni film ekspresno se pozicionirao u vrh gledanosti, a gledatelji ne znaju što bi mislili. I najveći kritičari Hollywooda, kao i oni koji brane lik i djelo jedne od najljepših žena svih vremena, slažu se da se dobrano pretjeralo s eksploatacijom priče o Marilyn. "Blonde" je lijepo spakirana forma, čija je suština više nego upitna. Funkcionira kao stereotip o lijepim ženama, koje osim ljepote nemaju bogznašto za ponuditi.

Teško je zamisliti da je Marilyn baš tako pasivno sudjelovala u svim tim užasima, koji su je odveli do predoziranja barbituratima i u konačnici, do smrti u samoći. Na kraju krajeva, šta uopće znamo o Marilyn Monroe, a da to nije plod fikcije ili opskurnih teorija zavjere?