Pogledali smo ruski film o NATO bombardovanju Srbije i pitanju Kosova: Sve počinje u BiH
Dvadeseta godišnjica bombardovanja Srbije obilježena je ruskim filmom "Balkanska međa", koji je inspirisan stvarnim događajem iz 1999. godine kada su ruski specijalci učestvovali u zauzimanju aerodroma "Slatina" u Prištini.
Rusko-srpska akciona drama "Balkanska međa" (2019.), inspirisana je stvarnim događajem koji je zamalo otvorio novi krvavi sukob na Kosovu, a u Srbiji je premijerno prikazana krajem marta prošle godine.
Film čiji je budžet iznosio tri miliona eura, Ministarstvo kulture Srbije podržalo je s dvjesto hiljada eura, kako bi se obilježila srbijanska trauma iz devedestih - NATO bombardovanje, koje je pratila željno iščekivana ruska intervencija na Kosovu. Ruski padobranci su na Kosovu izveli operaciju zauzimanja aerodroma "Slatina" u Prištini i tamo su ostali do kraja 2003. godine.
“Niko ne sme da vas bije”
Odmah nakon rata u Bosni, tinja novo žarište na Kosovu. Srbi pokušavaju potisnuti Oslobodilačku vojsku Kosova, a međunarodna zajednica kritikuje vladu u Beogradu zbog prekomjerne upotrebe sile, tako da NATO započinje bombardovanje Srbije. Radnja filma započinje u Bosni i Hercegovini 1995. godine i prati grupu nekadašnjih ruskih specijalaca kojima je povjeren tajni zadatak da zauzmu strateški cilj prije dolaska NATO-a.
Specijalni tim predvođen Andrejem Šatalovim (Anton Pampušni) udružuje snage sa srbijanskim MUP-om. Policajci Vuk (Miloš Biković), kojem su Albanci pobili cijelu porodicu, i Fadilj (Aleksandar Radojičić) kreću u okršaj protiv komandanta “albanske terorističke grupe” koju vodi Smuk (Aleksandar Srećković), a kroz sve je provučena jedna ljubavna priča.
Smukov lik zapravo predstavlja bivšeg premijera Kosova Ramuša Haradinaja, koji je bio zapovjednik Oslobodilačke vojske Kosova, iz srbijanskih medija poznat kao "zloglasni ubica i narkodiler". 2000. godine jedan je ruski padobranac, navodno, zbog provociranja pretukao Haradinaja.
Zanimljivo je da su u Srbiji film reditelja Andreja Volgina dočekali s oduševljenjem, proglasivši ga prvim filmom u kojem Srbi nisu prikazani kao negativci u ratovima devedesetih. Film ima i svoju dužu, televizijsku verziju, pa je tako serija "Balkanska međa" prikazana na javnom radio-televizijskom servisu Srbije u udarnom terminu.
Balkanski antagonizmi najgluplje izgledaju u stranim filmovima
Ratni spektakl "Balkanska međa" krasi impresivna fotografija, jeftine replike i krvave scene zločina u kojima su likovi arhetipski podijeljeni na dobre i zle. Srbi su dobri, a Albanci loši momci, koji se ne libe srpskoj djevojčici staviti nož pod grlo. Ovo je projekat u kojem se ne postavljaju filozofska pitanja o ratu, jer za to nema vremena. Na snazi je, naime, borba dobra i zla. Film krasi akcija u punom kapacitetu ratnog žanra, koja ga je udružena s domoljubnim aspektom učinila apsolutnim hitom u Srbiji 2019. godine.
Za razliku od američke produkcije koja je o ratovima na Balkanu uglavnom već sve rekla i jasno zauzela stranu, Rusi dolaze s teškom željeznom mašinerijom i uvjeravaju Srbe da ih nisu napustili u ključnom trenutku, onda kada su svi očekivali kako će ih zaštititi od NATO udara. Iako se kroz film provlači intimna, sentimentalna priča o ljubavi, vidljivo je kako se upravo na Balkanu konfrontiraju geopolitičke strasti velikih sila i da se nalazimo na "međi" na kojoj se prelamaju američki i ruski interesi, kako politički tako i korporativni. Svi su na Balkanu nekom ostavljeni "u amanet".
Rusija je za vrijeme ratova na Balkanu bila zaokupljena svojim raspadom i nalazila se na udaru dviju frakcija. Onih koji su po svaku cijenu pravoslavne Slavene htjeli držati na okupu i onih, destruktivnih struja koje su imale potpuno suprotne namjere. Preplitanje fikcije i realnosti najzanimljivije je u činjenici da se na kraju filma u cameo ulozi, kao taksista pojavljuje najveći zagovornik ruske politike na Balkanu i Putinov prijatelj, reditelj Emir Kusturica, koji je na taj način, kako je sam rekao, želio učestvovati u bilježenju nekih od najvažnijih događaja u novijoj srpskoj historiji.
Putinova propaganda jeziva je zbog činjenice što mali narodi, poput balkanskih, često stradaju i završavaju kao "kusur", koji ostaje nakon vječnog mešetarenja sa zapadom. Filmski EPP uglavnom koristi kič obrasce, u kojima se sentiment kombinuje sa strahom od opstanka. Koliko god se govorilo da su ratovi na Balkanu bili besmisleni, oni ipak najgluplje izgledaju u stranim produkcijama. Tako bi sigurno bilo zanimljivo pitati Iračane, Afganistance i Irance šta misle o filmovima koji se snimaju na temu konflikata u njihovim zemljama.
