Pogledali smo tursku krimi seriju "Fatma": Čistačica u ubilačkom pohodu

Na samom početku priče saznajemo da Fatma radi naporno na nekoliko mjesta, čekajući da joj se vrati suprug Zafer, koji je prije nekoliko mjeseci izašao iz zatvora, ali se nikada nije pojavio kod kuće. Fatma čisti shopping centre i stanove dobrostoječih Turaka u gradu na Bosforu, među kojima je i vremešni pisac (Ugur Yucel), koji upravo nju uzima za glavnu junakinju svog novog romana. Zato s Fatmom razgovara, načinjući bolne traume iz njene prošlosti, među kojima je i zlostavljanje u djetinjstvu na selu, odakle je došla u Istanbul, kao i gubitak autističnog sina, koji je stradao u saobraćajnoj nesreći.

Incident, koji će završiti tako što će Fatma biti primorana ubiti jednog čovjeka u samoodbrani, pokrenuće potjeru za njom i niz ubistava. Već u prvoj epizodi saznajemo da je njen suprug bio upetljan u kriminalni milje i da ima nepodmirene račune iz prošlosti. Kada Fatima sazna da njena romansirana slika o Zaferu nije ni blizu onoga što je mislila da je stvarno, tek tada nema šta izgubiti i postaje još nemilosrdnija.

Prilikom svakog brutalnog čina, Fatima je vođena traumom iz djetinjstva i dobiva nevjerovatnu snagu da se izbori i s najsnažnijim muškarcima, a kroz flashbackove nas se svako malo odvodi u seosku štalu u kojoj se kao djevojčica obračunala sa svojim zlostavljačem. Prvobitna submisivnost i strahovi koje je pokazivala prema ljudima kod kojih je tražila informacije o nestalom mužu, eksplodiraće u nasilje neviđenih razmjera, jer je svaki od njih zlostavljač svoje vrste i zaslužuje biti kažnjen.

Rijetko šta televizija voli kao krimi žanr o serijskim ubicama. Produkcija detektivskih i krimi serija je ogromna, pa malo koja priča može iznenaditi gledatelja. Upravo se to dogodilo s “Fatmom” jer dolazi iz Turske, koja se u svojim serijama uglavnom bavi melodramatskim odnosima i plitkim emocijama.

Scenarij i režiju potpisuje Ozgur Onurme, a ono što je izuzetno zanimljivo u priči ove serije jeste duhovitost koja proizilazi iz situacija u kojima junakinja s lakoćom puca u ljude, gura ih na tračnice pod vozove ili baca sa visokih građevina. Zanimljivo je i vidjeti kako i Istanbul pati od bolesti modernog doba i zapadnjačkih preokupacija. Krupni kapital uglavnom prati masovna gradnja i pokoja crtica kokaina, dok su žene zarobljene između rigidne tradicije i “modernih” stremljenja.

Ona je u svojim postupcima toliko neuvjerljiva i netipična ubica da i kada prizna zločine, niko joj zapravo neće vjerovati, pa ni policija. Do kraja serije publika iščekuje koliko je Fatma u stanju ići daleko u svojoj namjeri, a te situacije podsjeća na banalnost nasilja u Tarantinovim filmovima, koje služe u funkciji zabave.

Fatma je neka vrsta lika Ume Thurman u filmu “Kill Bill”, ali ne u žutoj trenerci nego u sterilnoj odjeći pastelnih boja, karakterističnoj za starije turske žene iz predgrađa.

Ovo je priča u kojoj se osveta ne servira hladna. Uzavreli bumerang ponižavanja, ucjena i iskorištavanja ekspresno se vraća svom pošiljaocu, a sve tragove brutalnog nasilja za sobom može počistiti samo profesionalna spremačica.