Ovo je priča o čovjeku koji je 5. aprila 1992. godine u Skupštini RBiH pozvao građane na odbranu od agresije. Njegov poziv za odbranu Sarajeva bio je prijelomni historijski trenutak za BiH. Raspoloženje građana pretvorilo se u odlučnost za otporom. Budući da sistem za mobilizaciju nije postojao, a teritorijalna obrana bila je rasturena, Vikić je tada jedinice popunio javnim pozivom.
Odaziv je bio velik, a najviše su se odazvali sportisti. U prvih sedam dana specijalcima se pridružilo oko 500 ljudi. Osim njih, ogromnu podršku u ljudstvu dali su rezervni sastav policije te uposlenici iz policijskih stanica. Kako je ratni sastav Specijalne jedinice MUP-a RBiH brojao 1.200 ljudi, Vikić je, uz aktivni sastav, brzo popunio svoju jedinicu. No, prije toga, prvi zadatak bila mu je obrana Televizije Sarajevo i zgrade Skupštine RBiH. Vikić se prethodno dokazao kao komandir, ali i kao sportista sa najvišim sportskim priznanjima.
Početkom aprila u Specijalnoj policiji bilo je oko 36 posto Srba, 20 posto Hrvata, a ostalo su bili muslimani te desetak Slovenaca. Na Bajram, 4. aprila održan je sastanak na kojem su, uz ostale, bili ministar Delimustafić te Branko Kvesić, šef Službe državne sigurnosti, a sastanak je imao samo jednu temu: Sudbine Vikićeve jedinice za specijalne namjene MUP-a RBiH. U saopćenju za medije nakon sastanka stajalo je da Specijalna jedinica republičkog MUP-a ostaje nedjeljiva, što nije odgovaralo istini. Srbi su se već premještali iz baze u Krteljima i željeli su iznijeti jednu trećinu materijalno-tehničkih sredstava, oružja, vozila, oruđa. Srbe je predvodio Milenko Karišik koji je vrlo brzo postao komandant Srpskih specijalnih jedinica. Ostali, predvođeni Vikićem, nisu dopuštali iznošenje oružja, streljiva i vozila iz baze u Krteljima. Vikić im je odgovorio da mogu iznijeti samo svoje osobno naoružanje. Nekoliko sati nakon toga počeli su gađati Vikićev stan.
Sljedećeg dana, 5. aprila 1992. godine, srpski specijalci napali su Školu unutrašnjih poslova na Vracama. Povod je bio već donesena odluka da se srpska specijalna policija stacionira u školi Vrace. S druge strane, Vikić i njegovi specijalci donijeli su odluku da zaštite oko 200 kadeta u školi na Vracama. Formirana je borbena kolona, Vikićevi specijalci su krenuli preko Vrbanja mosta gdje se već gine. Na mostu su već oko 15 sati poginule Olga Sučić i Suada Dilberović.
Zanimljivo je da 18. aprila 1992. godine, kada se odrađivala akcija "Pretis", Vikićeve ljude, MUP nije opozvao. Iz tvornice Pretis izvukli su oružje, streljivo, granate, a posebno su bila važna protuoklopna sredstva. Sve su to bile pretpostavke za ključni događaj za Sarajevo, 2. maja, kada je zapravo obranjen grad. Vikić je isticao da su, uz specijalnu policiju i Teritorijalnu obranu i druge policijske postaje također odradile dobar dio posla: blokirane su sve vojarne JNA u gradu.
Srpske snage su krenule u frontalni napad kako bi presjekli grad na dva dijela. Cilj je bila i zgrada Predsjedništva BiH, ključnu ulogu i tog dana odigrali su Vikićevi specijalci. Vikićevci su dojavu za napad dobili od Munira Alibabića. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Alija Izetbegović tog 2. maja je bio zarobljen. Srpske snage nisu uspjele realizovati plan razmjene i sa svojim nadređenim, generalom Milutinom Kukanjcem su napustile grad.
Uslijedile su mnogobrojne bitke u Sarajevu i izvan Sarajeva. Vikić je istovremeno sprečavao šverc i kriminal koji je 1993. godine bio očit. Smijenjen je 6. januara 1994. godine, nakon konkretnih prijetnji iz političkih i obavještajnih krugova, s mjesta zapovjednika Jedinice za specijalne namjene MUP-a RBiH. Jedinica je preimenovana u Specijalnu jedinicu Bosna. I nakon njegova odlaska, specijalce su zvali Vikićevcima. Na samrti, 2003. godine, Alija Izetbegović ga je pozvao i rekao: "Ti si za mene najveći borac."
Od marta 2017. do aprila 2022. je na Sudu Bosne i Hercegovine trajalo suđenje optuženim za ubistvo osmorice zarobljenih vojnika bivše JNA, koje se dogodilo 22. aprila 1992. u Velikom parku, u centru Sarajeva. Optužnica je teretila bivšeg komandanta Specijalne jedinice MUP RBiH Dragana Vikića i bivšeg pomoćnika ministra policije BiH Jusufa Pušinu za nekažnjavanje počinitelja zločina, Nermina Uzunovića za ubistvo, a Mladena Čovčića za zataškavanje i uklanjanje tragova.
Ovaj proces je od samog početka bio indikativan zbog dva razloga: prvo, sudilo se za ratni zločin nakon 27 godina, a to je trebalo procesuirati u ratu budući da je tada postojalo vojno pravosuđe i, drugo, na optuženičkoj klupi je bila legenda odbrane Sarajeva Vikić, koji nije naredio da se ovi vojnici pobiju, jer da jeste, to bi pisalo u optužnici.
Konačno, Sud Bosne i Hercegovine, 2. decembra 2022. godine, pravosnažno je oslobodio Vikića optužbi za ratni zločin u Velikom parku u Sarajevu. U međuvremenu, Vikiću je vidno narušeno zdravlje. Bio i ostao legenda Sarajeva. Čistih ruku. Ovaj film snimio je Almir Čaušević, a montažu je radio Dževad Skenderović.
