Vremena Pirate Baya, Popcorn Time ili Netflixa, odnosno filmova na zahtjev ili na računaru, bila su nezamisliva. Film smo nekad kući donosili u cekeru kao litar mlijeka i hljeb.
Mostar danas službeno nema nijednu videoteku, a nekad ih je, u ona zlatna doba, imao stotinjak. Videoteka je nekad bilo skoro kao danas kladionica, u svakom kvartu bar tri. Imali ste osjećaj da videoteku ima svako ko zna spojiti dva videorekordera i presnimiti VHS kasetu.
Uobičajeni i sveprisutni naziv videoteka kasnije je obogatio inovirani pojam "videoklub". Videoklubovi bili su videoteke čiji su vlasnici htjeli biti više ukorak s vremenom. Riječ klub davala je valjda neki dodatni značaj samom pojmu ili nastojala graditi osjećaj pripadnosti članova kluba.
U videoteku smo se učlanjivali, nekad i negdje čak i plaćali za učlanjenje, iako je to bilo zaista rijetko. Postojala je posebna kultura, pravila, koja sad izgledaju prahistorijski. Kasete su premotavane i samo takve uredno vraćane. Za nepremotanu kasetu ili za onu koja je bila duže zadržana plaćani su određeni penali. Kasete su stajale u policama, obično u originalnim oklopima, iako je često bilo i presnimljenih kaseta. Originalni oklop nikada niste nosili kući sa kasetom, ona je onda bila u nekom neutralnom, ili oklopu s logom videoteke.
Kao i u svim drugim našim djelatnostima, bio je veliki broj videoteka koje su radile nacrno. Zvonili ste na ulazna vrata porodice koja je držala videoteku, čekali da se neko spusti u prizemlje, a svako od članova kućanstva znao je protokol i kako uslužiti mušteriju.
U starim i dobrim videotekama iznajmljivane su samo VHS kasete. Kad su se početkom novog milenija počeli pojavljivati DVD-ovi, svi smo znali da će uskoro vrag odnijeti šalu. DVD-ovi su bili tri puta skuplji, ali su s današnje tačke gledišta bili glasnici nekih drugih vremena koja su sahranila videotekarstvo.
Poseban uspon videotekarstva u Mostaru desio se poslije gašenja emitiranja HTV-a s lokalnih odašiljača, negdje krajem 1998. godine. Osim nekoliko domaćih televizijskih kanala ili onih njemačkih sa analognih satelitskih frekvencija, postojao je samo VHS.
O tome koliko je to nekad bio unosan posao priča nam Dado Batlak, bivši vlasnik jedne od boljih i poznatijih videoteka u Mostaru.
"Što se tiče unosnosti ovoga posla, slobodno mogu reći da se prvih poslijeratnih godina od njega moglo živjeti veoma dobro. Čak je bio mnogo unosnije nego raditi u nekoj "državnoj" firmi, ali kasnijom autorizacijom prava, kada smo morali imati originalne filmove sa pravima na iznajmljivanje, profit ne samo da se prepolovio nego je opao i više od toga", kaže on.
Gašenje ove djelatnosti ipak su donijele nove, digitalne mreže i opcije koje je čovjek mogao dobiti bez ustajanja iz naslonjača svoje dnevne sobe.
"Osnovni razlog prestanka rada videoteka je pojavljivanje prvih kablovskih televizija i raznolik izbor programa na njima, a kasnije se samo nastavilo propadanje u pojavljivanju interneta i mnogih browsera za slobodno skidanje i gledanje filmova, serija i slično. Veoma teško je bilo opstati i ostati uz ovakve uslove pa čak i uz kompletan profesionalni pristup i digitalizaciju", dodaje naš sagovornik.
Videotekarstvo, na žalost brojnih nostalgičara, nije imalo sudbinu nekog starog zanata koji i danas brižno čuvaju i njeguju. Pregaženo je vremenom, surovo i naglo, kao što je raslo u vremena kad je bilo osnovni izvor kućne zabave.
Kako kaže Dado, nijedan bivši videotekar kojeg on zna sada nije u nekoj srodnoj grani. On radi za mesnu industriju, a ima ih koji rade kao zaštitari, prodavači, inspektori, čak i profesori u školama. Jedan bivši videotekar svira u Dubioza kolektivu.
Kako je eksplozija interneta ugasila videoteke, tako je vrijeme koje je došlo brzo počelo brisati tragove na fasadama ili oglasnim stubovima. Potrebna je duža šetnja Mostarom da nađete prvi vidljiv znak njihovog ranijeg prisustva.
Na mjestima u koja su mnogi nekad išli posuditi najnoviji film danas možete uzeti kredit, odigrati kladioničarski tiket ili potražiti pravni savjet od pravnika. Najčešće su, pak, prostori prazni, zapušteni i davno posljednji put zaključani.
Reklame za videoteke na stubovima samo su zamijenile one koje promovišu pansione ili neku drugu djelatnost koja danas živi svoje zlatno doba. Čak su i imena ostala skoro ista. Oscar ipak bolje i izvornije pristaje uz neku videoteku, nego sobe za iznajmljivanje.
Hana Hadžiavdagić: Onima koji imaju "rezervne" države želim da barem poštuju zemlju u kojoj žive
