Prvi srbijanski postapokaliptični film: Balkan 2045. godine nakon ekonomskog kraha
Anarhija, nema vode ni hrane, vlada pustoš i sukobi ljudi oko osnovnih životnih namirnica neophodnih za preživljavanje u surovim uslovima. Srbija nakon apokalipse dosad nije bila tema u srbijanskoj kinematografiji, a zbog situacije kojom je rezultirala pandemija koronavirusa, trenutak za priču o ekonomskom kolapsu nikada nije bio aktuelniji.
"Volja sinovljeva" reditelja Nemanje Ćeranića dolazi kao neka vrsta Mad Maxa i donosi distopijsku priču o tome šta se može dogoditi ako se nastavi insistirati na mržnji, vladavini straha i guranjem ljudi u sve veće siromaštvo.
Ne trebamo još jednog junaka
U Srbiji je svaki šesti stanovnik član Vučićeve Srpske napredne stranke, a njihova organizacija i javni nastupi kojima dominiraju u tamošnjim režimskim medijima, uvelike podsjećaju na ljudsku zajednicu u trilogiji “Mad Max”.
Karleuša u haljini od metalnih lanaca mogla bi predstavljati neku varijantu Tine Turner za siromašne, dok se na "drumskog ratnika" koji će utjerivati pravdu i presretati bande ludih bikera-ubica obučen u kožu od glave do pete, još uvijek čeka. Posljednji junak koji je Srbiju trebalo da izbavi od zla bio je premijer Zoran Đinđić, a znamo kako je završio kada je pokušao odrezati pipke koruptivne hobotnice, čije su poluge vlasti počivale na kriminalu i zločinu.
Radnja filma "Volja sinovljeva" (2020.) dešava se u relativno bliskoj budućnosti, 2045. godine, gdje mala zajednica živi povučenim životom na poljoprivrednom imanju. Obrađivanje zemlje je najteže u trenutku kada pomisle da veliki dio onoga što proizvedu moraju dati vlastodršcima u vidu poreza. Kada grad zatraži još veći dio prinosa, domaćin Aberdar (Svetozar Cvetković) odbija platiti, zbog čega gradska banda odluči likvidirati njegovog najboljeg prijatelja Boška (Radoje Čupić). Uskoro Aberdarev sin Jovan (Igor Benčina) biva izabran da se osveti u ime porodice i kreće u lov na glavu jednog od vođa bande, Tuđina (Sergej Trifunović).
Pored Trifunovića i Cvetkovića, u filmu igra i Žarko Laušević, a pored izvrsnih glumaca specifična atmosfera u filmu je postignuta odabirom lokacije za snimanje. Površinski kop rudnika Bor poslužio je kao scenografija Srbije nakon apokalipse, u čijoj prašini se događa propast jedne porodice, a na istoj lokaciji je snimljen i film “Otac” Srdana Golubovića.
Nažalost, kad se maknemo iz nekog relativno većeg grada na Balkanu, u pravilu se zadesimo u distopijskom ambijentu u kojem ljudi ne žive naučnu fantastike već brutalnu dokumentaristiku.
Posebno je zanimljivo što se u mješavini novoholivudskog filma sedamdesetih i Yakuza filma provlači tarantinovska svirepost u sakećenju, poput otkidanja ušiju i prosipanja mozga. Naracija se odvija u dekoru srpskog narodnog pjesništva, pri čemu se ono tradicionalno isprepliće s nadrealnim scenama distopijske budućnosti. Guslar pripovijeda o propasti jedne porodice i o nedoumici glavnog junala i njegove potrebe za osvetom.
Kako je pjevala Tina Turnner u pjesmi “We Don’t Need Another Hero” (Ne trebamo još jednog junaka”), u soundtracku koji je 1985. godine obilježio treći film iz Mad Max franšize. Jovan nije siguran da li da ubije Tuđina zbog zločina koje je počinio nad njegovom porodicom ili da mirno nastavi život, bez da dovodi porodicu u opasnost, što nije baš u skladu sa tvrdokornom srbijanskom mitomanijom i junacima koji u pravilu ne oklijevaju.
Nije sasvim jasno da li vrijedi dizati revoluciju u opustošenoj Srbiji, gdje vlast opstaje na osnovu sve veće eksploatacije stanovništva i njihovog guranja u još veću bijedu. Ko uostalom može biti biti novi Max Rockatansky, kojeg je maestralno odigrao mlađahni Mel Gibson?
Depresivna slika budućnosti
Reditelja Nemanju Ćeranića inspirisala je franšiza “Mad Max” Georga Millera, koji je prije nego što se počeo baviti režijom radio kao doktor medicine u hitnoj pomoći. Tamo je vidio brojne ozljede i smrtne slučajeve koji su se dešavali kao posljedica saobraćajnih nesreća, pa je ime glavnog junaka Maxa Rockatanskog preuzeo od češkog patologa Karela Rokitanskog koji je uveo sada zastarjeli postupak uklanjanja organa prilikom autopsije.
S druge strane, Nemanja Ćeranić se bavi patologijom društva i precizno secira ljudsku prirodu, nudeći nam da zaključimo kako se u čovjeku koji je gurnut na ivicu preživljavanja bude iskonski nagoni zbog kojih postaje gori od životinje.
Često se u političkim govorima i programima stranaka na vlasti pominje budućnost, svjetlo na kraju tunela i bolji život, koji nikako da stigne. Po principu mrkve i štapa, ljudi se, ne samo u Srbiji, nego i na cijelom Balkanu, drže u strahu, zaraženi najgorom bolešću. Čekanjem.
Film "Volja sinovljeva" po najavama bi trebalo da bude premijerno prikazan u kinima krajem tekuće godine. Obzirom da se cijeli svijet klati na ivici nekog ponovnog lockdowna, datum njegove premijere nije siguran i sigurno će film zadesiti sudbina svih velikih ambicioznih projekata, koji su odgođeni za 2021. godinu. Između ostalog, u 2020. godini trebala se dogoditi premijera filma "Dune" Denisa Villeneuvea, koji je režirao “Blade Runnera 2049”. Tako da… ne preostaje nam ništa drugo nego da čekamo.
