Reditelj Lordan Zafranović: Danas svaka budala može snimiti film, sve je otišlo u ništa
Zafranović je na premijeru filma "Duh vremena", koji je u sklopu History Festa sinoć prikazan u kinu Meeting Point, stigao iz Sombora gdje snima film "Porajmos 101".
"U jednom miru somborske ljepote snimam jednu ljubavnu priču iz doba rata. Dosta je to žestok film koji traje 50 minuta", rekao je Zafranović.
Film "Duh vremena" nastao je na osnovu izložbe koja je rađena kroz fotografije svakodnevnog života 20-ih i 30-ih godina u Sarajevu, Beogradu, Istanbulu i Ankari.
"Nakon što sam pogledao izložbu Nataše Mišković o životu nakon raspada Osmanskog carstva htio sam oživjeti njeno istraživanje. Film je edukativnog karaktera i služi kao poticaj za diskusiju", ispričao je.
Saradnja sa Božom Vrećom
Muziku za ovaj film radio je bh. autor i interpretator sevdalinki Božo Vrećo.
"Dok sam gledao taj film nekako sam mislio na tu muziku, na sevdalinku koja je obilježje tog historijskog perioda. Kada sam poslušao Vreću učinilo mi se da je on idealan za taj film. Zvali smo ga, a on je bio oduševljen", rekao je.
Osim toga, Vrećo će raditi muziku za Zafranovićev film "Moć ljubavi" koji donosi priču o dvojici braće Bosanaca, o bratskoj ljubavi, ali i ljubavi prema ženi.
"To je film o dva brata koja su u ratu iz Bosne emigrirala u Češku. U češkoj provinciji nastaje sukob, jer obojica gaje strasti prema jednoj fenomenalnoj plesačici koja pjeva neke stare židovske, ruske, bosanske i makedonske pjesme", rekao je približavajući nam radnju svog novog filma.
Crni talas jugoslovenskog filma
Svojim filmovima Zafranović je progovarao o zlu koje bi se moglo ponoviti zbog čega, između ostalog, spada u grupu reditelja tzv. crnog talasa.
"To su bile stalne bitke za slobodu. Bilo je teško, ali su autori u tom periodu bili aktivni u pronalaženju sistema na koji način prodrijeti i razbiti te ideološke okvire. Tu i tamo smo uspjevali", rekao je.
Zbog filma "Testament", koji o NDH i ustaškom pokretu govori na jedan savremen način, je početkom devedesetih morao napustiti rodnu Hrvatsku.
"Povod tog filma bila je 1986. godina i suđenje zloglasnom ministru unutrašnjih poslova NDH Andriji Artukoviću. On je potpisivao zakone kojima je bilo dozvoljeno otvarati logore smrti i mislio sam da je to idealna prilika da se progovori o tome šta je bila NDH. Međutim, došlo je jedno nesretno vrijeme i s obzirom na to da smo i film i ja bili u opasnosti morao sam emigrirati. Film sam završio 1993. godine u Češkoj i s njim sam obišao sve festivale", rekao je dodajući da se, s obzirom na to da je obilježen kao izdajnik, u Hrvatsku nije mogao vratiti.
Neophodno uspostaviti kontakt s realnošću
Naglašava da se tada u cijeloj Evropi više stvaralo te da danas problematični filmovi praktično ne postoje.
"Taman kad smo bili na nekom vrhuncu došao je rat i sve je srušeno. Morali smo početi sve ispočetka, a jeftina tehnologija i demokratizacija omogućili su svakoj budali da radi filmove. Nema više kina i gledalaca, sve je otišlo i ništa. Tu i tamo ima talentovanih ljudi, ali oni teško dolaze do sredstava. Prolaze samo osrednji, to su strašne stvari", rekao je.
Kinematografiju na ovim prostorima slabo prati. Svojim radom je naglašavao ulogu filma kao medija koji na nešto može upozoriti i donijeti promjene nabolje, no danas nije toliko optimističan.
"Politika ima svoj, a umjetnost svoj kod. Mi smo filmovima govorili protiv zla, ali se zlo opet ponovilo. Naši su dometi tri do četiri dana nakon projekcije filma, a onda to ide nekim tempom koji nije u ovom domenu. Mirko Kovač, Danilo Kiš, Ranko Munitić i mnogi ljudi s kojima sam radio bili su razočarani jer se zlo ponovilo i to u istom scenariju. Nema nikakve razlike između 1941. i 1991. godine. Ja sam upozoravao šta bi se moglo dogoditi ako se zlo ne spriječi, a ljudi su opet krenuli u rat puni mržnje, propagande i užasa. Rat nije samo ubio ljude i srušio pola zemlje, već je razbio mozak do te mjere da je veoma teško uspostaviti kontakt s realnošću", rekao je Zafranović na kraju razgovora za Klix.ba.
