Remek-djelo o Auschwitzu snimano je poput Big Brothera: Pogled u mračne kutove ljudskih sposobnosti
Ovo po mnogima remekdjelo nominirano za Oscara ne prikazuje užase masovnih ubojstava.
Umjesto toga, fokusira se na obitelj koja živi u susjedstvu - zapovjednika logora Rudolpha Hössa, njegovu suprugu Hedwig i njihovo petero djece.
Höss je vodio Auschwitz između 1940. i 1945. i procjenjuje se da je ondje ubijeno 1.1 milion ljudi, od kojih je Židova bilo oko milion.
Za to vrijeme, samo nekoliko metara dalje, Hössova obitelj uživala je u svojoj prostranoj kući, obilnoj hrani i prekrasnom vrtu - odvojenom od kampa samo betonskim zidom.
Glazer, koji je snimio film u blizini mjesta u Auschwitzu, odlučio je na poseban način nagovijestiti strašne događaje unutar logora.
U filmu se čuju prigušeni krici, pucnjeve i rad strojeva, dok se nad glavama vije dim iz krematorija.
Hössova obitelj živi kao da se ništa ne događa, a Glazer koristi tehniku "promatranja sa zida" kako bi snimio glumce.
"Fraza koju sam stalno koristio bila je 'Veliki brat u nacističkoj kući'", kaže.
Reality TV emisije poput Big Brothera snimale su ljude bez vidljive snimateljske ekipe, ali sa sudionicima koji su cijelo vrijeme bili promatrani.
"Ideja o prisluškivanju činila se kao način da se prikaže drama - iako nema drame", kaže Glazer za BBC. "To je bio način da budem u kući s njima."
Snimljen uz prirodno svjetlo ovaj film često izgleda kao dokumentarac.
Film je nominiran za pet Oscara, uključujući najbolji film, plus devet Bafta nagrada. Prošle godine osvojio je Grand Prix na filmskom festivalu u Cannesu.
Kadrovi glumaca snimljeni su u kući nedaleko od originalne, u kojoj je živjela obitelj Höss.
Redatelj je koristio 10 kamera na daljinsko upravljanje, dok su on i ekipa sve nadgledali iz obližnjeg bunkera.
"Nije bilo udobnosti s likovima tokom snimanja filma", dodaje Glazer. "Nema smiješnih, toplih trenutaka."
Christian Friedel pristao je glumiti Hössa unatoč tome što je prethodno odbio nacističke uloge, uključujući i onu Adolfa Hitlera.
"Vrlo često postoje klišeji o nacistima – brutalno zlo", kaže te dodaje kako mu se više sviđao Glazerov pristup.
"Meni ima smisla promijeniti perspektivu, gledajući kroz prozor da promatram te likove. Zanimalo me, kako se ponašati na taj način?Jonathan nam je rekao: 'Molim vas, nemojte glumiti. Budite'."
Sandra Hüller, koja glumi Hedwig, puna je hvale za Glazerove metode snimanja.
"Bilo je to stvarno sjajno učiniti, za mene je to osobno bila jedna luksuzna situacija", kaže ona. Snimanje filmova ponekad može biti pomalo dosadno - čekanje može dovesti do toga da gubite energiju".
Hüller kaže da su fiksne kamere i nedostatak ekipe značili da su mogli snimati duge scene "bez tehničkog prekida".
"Osjećati da imamo sve vrijeme ovoga svijeta... bilo nam je dopušteno pogriješiti", kaže ona. "Voljela bih da se mnogi projekti mogu snimati na ovaj način."
Glazer, koji je Židov, očito je svjestan da su o Auschwitzu snimljeni i drugi filmovi, poput nagrađivanog "Schindlerova lista" i "Sophie's Choice". No spojio se s romanom Martina Amisa "The Zone of Interest" koji je adaptirao.
"Njegova knjiga pronašla je perspektivu koja se činila stvarno izvanrednom", kaže redatelj.
Nije želio prikazati nacističku brutalnost, jer su slike Auschwitza iz dokumentaraca, fotografija i filmova već "urezane u naše misli".
Ali to ne znači da je publika pošteđena od užasa logora.
Glazer je znao je da će "zvuk prenijeti neprestanu grozotu koja se događa - izvan vidokruga, ali nikad iz glave".
Dizajner zvuka Johnnie Burn obavio je "mjesece pedantnog istraživanja".
"Projekt smo gledali kao dva filma: jedan koji gledate, sličan obiteljskoj drami ili Big Brotheru; i jedan koji samo čujete, dolazi preko zida - prava priča", kaže.
Zvuk koji je najteže reproducirati bilo je "sveprisutno, mehaničko zujanje logorskih strojeva - mučan podsjetnik na radionice i peć krematorija".
Imao je i nezavidan zadatak rekreirati kako bi zatvorenici logora mogli zvučati.
"Uvjerljivo uhvatiti zvuk vriska na kraju života samo je po sebi izazovno", kaže on.
Drugi ključni dio filma je sama kuća - Höss ju je uzeo od poljske obitelji i preuredio.
Scenograf Chris Oddy želio ju je rekreirati u Auschwitzu, ali nije mogao.
Područje je UNESCO-va svjetska baština, tako da se ništa ne smije ometati ili graditi unutar zone isključenja u krugu od 500 metara.
Unatoč tome, Glazer je uspio snimiti svoj film u tom području, koje su nacisti zvali "Zona interesa", a to se odnosilo na područje oko Auschwitza kojim je upravljao SS.
Kako bi spriječili zatvorenike da imaju kontakt s vanjskim svijetom i eliminirali svjedoke njihovih zločina, Nijemci su s tog područja nasilno protjerali oko 9.000 stanovnika.
Izvorna kuća je još uvijek tamo, au njoj živi jedna obitelj.
"Poprilično smo se sprijateljili s obitelji koja tamo živi", dodaje Oddy, koji ih je posjetio oko šest puta tijekom svog istraživanja.
Uspio je pronaći napuštenu zgradu oko 200 metara od izvorne kuće, koju je ekipa koristila.
Nakon četiri i pol mjeseca ponovnog žbukanja, uređenja i nabave namještaja i biljaka, morao je ugraditi fiksne kamere. "Jednostavno sam izbrojao koliko rupa moram napraviti", kaže.
Glazer zaključuje da njegov film "gleda u mračne kutove ljudskih sposobnosti", te je aktualan i danas.
"Mislim da je u ovom filmu prikazano ono što činimo jedni drugima kao ljudska bića", kaže on.
"Druge vidimo kao manje od sebe, drugačije od sebe. Nekako, korak po korak, to vodi do zvjerstva. Radi se o inherentnom nasilju u nama - i kako trebamo evoluirati iz tog stanja", zaključuje.
