Tranzicijska Banja Luka, kao uostalom i ostatak Bosne i Hercegovine, dekor je u kojem je stvarnost nadigrala svaku fikciju. Nezaposlenost, redovi pred konzularnim odjeljenjima ambasada i korupcija postali su svakodnevnica na koju se sliježe ramenima.
Do posla se dolazi preko stranke ili "naginjanjem preko nekog stola", a smrt je postala način komunikacije s neistomišljenicima. Ljudi su pogubljeni u besperspektivnoj realnosti, a najgore pojave su, po principu percepcije žaba u vreloj vodi, postale normalne.
Grad u kojem su građani mjesecima pozivali vlasti da rasvijetle ubistvo mladića Davida Dragićevića mjesto je gdje se odvija priča serije "Kosti". Priča o dvojici Krajišnika koji su za vrijeme vojne operacije "Oluja" 1995. godine napustili svoje domove i stigli u Banju Luku, gdje su se suočili s trnovitim putem u igrici što se zove život, nije posebno šokantna. Ona nas, po ko zna koji put, podsjeća kako živimo u zemlji koja ne samo da je korumpirana, nego nikako ne prestaje korumpirati pojedinca. Uspon na vlast ima svoja pravila i ostavlja sluzave, kriminalne tragove.
Časopis o jedrenju i dvije kifle
Serija "Kosti" dolazi kao drugi dio trilogije o gradu Banjoj Luci, nakon izuzetno uspješne serije "Meso", slijedeći njenu estetiku i specifičnu atmosferu. U središtu priče su dva muškarca koja imaju isto ime. Kosta Govoruša (Jovo Maksić) u Banjoj Luci radi kao moler i pokušava preživjeti sa sestrom Kristinom (Lea Sekulić). Kosta Gajić (Ljubiša Savanović) gradi karijeru u društvu svoje supruge Zorice (Milica Janevski), direktorice lokalne marketinške agencije. Jedan razgovor za posao na koji će doći upravo Kostina sestra Kristina, kao i scena seksualnog nasilja u osiguravajućem društvu, spojit će dvojicu muškaraca te nepovratno promijeniti njihove sudbine.
Prvi Kosta se prehranjuje tako što kupuje dvije kifle u pekari, dok drugi Kosta živi toliko ugodno da dokolicu razbija tako što na trafici traga za časopisom o jedrenju, ostavljajući trafikanticu u stanju čuđenja i rezignacije. Jer, Vrbasom ne plove jahte i niko normalan ne traži časopis o jedrenju. Dogodi se, tu i tamo, da rijeka izbaci na površinu poneki kadaver ili plastičnu kesu, kao i u slučaju jednog od najkompleksnijih i najsvirepijih ubistva koje se dogodilo u Banjoj Luci, a iz kojeg prema tvrdnjama roditelja Davida Dragičevića stoji kriminalno podzemlje u sprezi s vlastima. Utoliko je serija uvjerljivija, pa monstruozne likvidacije u seriji "Kosti" ne posmatramo kao čin fikcije, karakterističan za popularne projekte streaming servisa.
Zbog odsustva pravde u društvu siromašni moler Kosta počinje ubijati u ime porodice i morala, jer mu je sestra brutalno ponižena na razgovoru za posao, gdje joj je rečeno da će posao dobiti ukoliko svoje tijelo "pokloni" šefu firme.
Drugi Kosta ima nešto stiliziraniji način preživljavanja. Svoj ubilački pohod opravdava državotvornim i nacionalnim razlozima. On gradi karijerni politički put na kojem će stići do pozicije ministra policije. Očajnički želeći promjene u svojoj životnoj sredini, krenut će iracionalnim putem, na kojem će iza sebe ostavljati - kosti.
Ironijom sudbine, nedugo nakon što je počelo premijerno prikazivanje krajem novembra, u Foči je uhapšen policajac koji se tereti za zločine protiv čovječnosti i ubijanje civila u ratu.
Scenarista serije Nikola Pejaković u naslovu se poigrava imenima junaka, kao i sloganom koji kaže kako "Sve ima tačku pucanja". Kroz deset epizoda režiser Saša Hajduković donosi priču o društvu u kojem su razorene sve moralne vrijednosti. Ljudi se istovremeno nose s traumatičnom prošlošću i još poraznijom sadašnjošću, gdje "poslovi" počivaju na ucjenama, nasilju, silovanju i ubijanju. Trilogiju je proizvela producentska kuća "Bosonoga" iz Banje Luke, a treći i posljednji dio nosi naziv "Koža". Pored glavnih glumaca, zapažene su glumačke izvedbe Dejana Aćimovića i Borisa Isakovića.
U priči se pojavljuje pravoslavni svećenik koji predstavlja tračak nade i svjetla u sveopćem mraku, što je poprilično iznenađenje i odmak od već ustaljenog stereotipa prema kojem se vjerski službenici u pravilu prikazuju kao simboli društvene izopačenosti i licemjerja, ne samo kada je u pitanju regionalni kontekst. Autori su u cijeloj priči bili primorani naći pozitivce, kao neku vrstu kontrapunkta svemu onome što su “ogoljeli do koske”.
Danas više nije jasna granica između dobrih i loših postupaka. Društvo je do te mjere pervertiralo da mu hronično nedostaje osnovnih ljudskih emocija. Potpuno odsustvo srama, ljubavi i empatije bacilo nas je u vrtlog psihopatoloških odnosa, iz kojih se spas može pronaći samo u iskrenom pokajanju, u okrilju vjere, kako svojim projektom poručuju autori serije. Put našeg društvenog oporavka je zapravo puno kompleksniji, teško da mu može pomoći bijeg u religijske okvire i nije izvjestan u skorije vrijeme. Međutim, dobro je da filmovi i serije progovaraju o stanju u kojem se naša demokratija pretvorila u "demon-kratiju".
Kolektivnu katarzu bosanskohercegovačko društvo može doživjeti samo onda kada shvati da mu budućnost leži u rukama lokalnih kabadahija i njihovih čuvara koji uporno insistiraju na našim razlikama, dok sarađuju u pljački i beskrupupuloznom bogaćenju. A u životu obično bude kao i u filmovima. Pravda je spora, ali na koncu svako dobije ono što zasluži.
Sjećate se sitcoma "Malcolm u sredini"? Serija će nakon 18 godina dobiti nastavak
