Slike iz života bh. filma: Možda najvažniji dokument o kinematografiji BiH zatvorio AJB DOC
Naslov Mustafićevog filma, koji u utorak zatvara ovogodišnji AJB DOC, parafrazira naslov jugoslavenskog igranog film Bate Čengića "Slike iz života udarnika" (1972.), koji je inspirisan životom rudara. Oni su u socijalizmu prikazivani kao nacionalni heroji, a živjeli su poprilično surov život. Takav "krvav" posao je i film, pogotovo danas u Bosni i Hercegovini, zemlji s blistavim trenucima u historiji kinematografije, koja uskoro slavi 75 godina postojanja.
Bella ciao
U Mustafićevom filmu vidimo bogatu arhivsku građu i susrećemo doajene bh. filma, poput reditelja Mustafe Kapidžića, od kojeg saznajemo da mu je naređeno da dođe u štab 39. divizije u Jajcu, gdje je susreo Jana Berana, snimatelja koji je odigrao veliku ulogu u počecima Televizije Sarajevo.
Ubrzo je osnovan Komitet za kinematografiju, gdje su odabrani okupljeni u prostorijama nekadašnje Olomanke u Sarajevu, nakon čega su im podijeljene uloge snimatelja, mikromana i ostalih filmskih profesionalaca. Geodezijski stativ je poslužio za Romelovu kameru, koja je donesena iz Njemačke, pa je uz upute socijalističkih glavešina da filmadžije glavu mogu izgubiti, ali kameru ne, utemeljena bosanskohercegovačka kinematografija.
Paralelno se osniva Bosna film na čelu s Monijem Fincijem. Okom filmske kamere su bilježeni blistavi trenuci razvoja BiH, pruge Šamac - Sarajevo, kao i dolazak Tita u glavni grad BiH, a onda su uslijedili i prvi igrani naslovi pedesetih godina "Major Bauk", "Hanka" i "Crni biseri". Dokumentarac Mustafe Mustafića govori o tome kako su tada budući reditelji pekli zanat u punom smislu te riječi, asistirajući starijim, već afirmisanim kolegama, a sve u funkciji projekta da se partizanskim filmom, Titovom verzijom vesterna, Jugoslavija predstavi kroz ideju tekovina NOB-a i antifašizma.
Nezaobilazni dio filma govori o liku i djelu Hajrudina Šibe Krvavca, koji je snimio partizanske filmove "Most", "Valter brani Sarajevo" i "Partizanska eskadrila". Da u tadašnjoj državi nisu baš tekli med i mlijeko progovarao je Bahrudin Bato Čengić svojim crnotalasnim filmovima, koje je Tito odbijao gledati. Nešto kasnije u osamdesetim godinama, nakon Titove smrti, i Šibin učenik Emir Kusturica, koji se također pojavljuje u filmu, progovara o sukobu s politikom. On je svojim planetarnim uspjehom ostavio vrlo malo prostora za druge autore osamdesetih godina. Ipak, tada je reditelj Ademir Kenović snimio svoje naslove "Ovo malo duše" i "Kuduz", a o filmovima obojice sarajevskih autora u filmu govori scenarista Abdulah Sidran.
"Film je opsesivno stanje svijesti i film je izraz koji čovjek iščeprka iz sebe", kaže Emir Kusturica u filmu, prisjećajući se uspjeha "Dolly Bell" i problema koje je imao snimajući "Oca na službenom putu", kada je Mira Stupica uvjerila supruga Cvijetina Mijatovića (tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ) na ljetovanju u Orebiću da dopusti nastavak snimanja "Oca", koje je prekinuto zbog delikatne tematike Informbiroa (i robijanja na Golom otoku).
Od Olomanke do Oscara
Zanimljivo je da u Mustafićevom filmu dolazimo i do perioda devedesetih, kada na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti stasavaju mlade generacije reditelja, među kojima je i dobitnik Oscara Danis Tanović, tada mobiliziran u Armiju RBiH sa zadatkom da bijleži ratne strahote u Sarajevu pod opsadom, za šta će u filmu posvjedočiti kao o najvećoj školi filma koju je prošao. U filmu se pojavljuju i Ademir Kenović, Nenad Dizdarević, Dino Mustafić, Pjer Žalica, Ahmed Imamović, Srđan Vuletić, Jasmila Žbanić i scenaristica Elma Tataragić, koji o poslijeratnoj kinemtografiji uglavnom govore o nebrizi države prema filmu, nepostojanju zakona i uređenog sistema, u kojem bi se stvorili uslovi za normalno funkcioniranje kinematografije.
Pored afirmisanih imena, pojavljuju se i studenti ASU i kao nove nade progovaraju o budućnosti posla kojim su se odlučili baviti. Autor Mustafa Mustafić završava snimanje u razrušenom Filmskom centru Jagomir, gdje je i započeo svoje filmsko putovanje, kreirajući možda najvažniji dokumentarni zapis o 75 godina dugoj historiji bosanskohercegovačke kinematografije. Iako otvara vrlo malo vedre perspektive, film nas upućuje na činjenicu da je politika našim autorima oduvijek otežavala, ali da je istovremeno hranila njihovu potrebu da donose važne priče. A vrlo važan segment ovog filma je taj u kojem kolege iz branše jedni o drugima govore s velikim uvažavanjem i respektom.
"Nema filma bez mraka", kako kaže kinooperater u filmu "Otac na službenom putu", referirajući se na mrak kinodvorana, ali i na mrak komunističkog režima. Što je veći mrak bh. politike, koja omogući snimanje jednog ili dva filma godišnje, to su festivali na kojima taj jedan ili dva filma završe značajniji, a sjaj njihovih nagrada blistaviji.
Hana Hadžiavdagić: Onima koji imaju "rezervne" države želim da barem poštuju zemlju u kojoj žive
