Srđan Perkić: Film "Svjetla Sarajeva" predstavlja odu običnim i časnim ljudima ovog grada
Film kroz priču o 50 godina kultne dvorane ispričane iz perspektive frontmena Seje Sexona predstavlja omaž simbolima jednog vremena.
Perkić je istaknuo da su mu povod za snimanje bili zajednički jubileji - 50 godina Skenderije i 35 godina Zabrenjenog Pušenja.
"Pedeset godina Skenderije kad se izgovori - pola vijeka uistinu snažno zvuči. Skenderija je naš hram muzike i sporta, kulture. Izgradnjom Skenderije smo dobili kulturno-sportski centar pa čak i mali ekonomski centar koji je sa prodavnicama trebao da liči na modernu Baščaršiju", kazao je.
"Upravo ta poveznica 1969. i 2019. me inspirisala. Međutim, to nije bilo dovoljno za jedan dobar film. Tako da, u tom trenutku sam od Seje tražio da napravi jedan scenario i da opiše 50 godina postojanja ovoga grada iz svoje perspektive - budući da je Sejo naš najveći urbani pjesnik i da su njegove pjesme duboko utkane u našu kulturu", pojašnjava Srđan.
Zatim, kaže, ideja se zaokružila - Skenderija, kultura i identitet ovoga grada - svi ti jednostavni i obični ljudi kojima je Sejo posvetio jako puno pjesama, a s historijskog stanovišta pogled samog Seje na period od pola vijeka.
"Generalno prva ideja je bila da se snima u podrumima Skenderije. Tu su stasali prvi bendovi koji će kasnije dominirati čitavom Ex-Yu scenom. U podrumima Skenderije je rođen košarkaški klub Bosna koji će osvojiti evropsku krunu. Svi ti ljudi su pomalo zaboravljeni vremenom. S druge strane Sejo je obično pjesme pisao kroz dva aspekta. Jedan je bio kroz neke legende i mitove, ponekad stvarne, a nekad ne. Ostatak pjesama je napisan upravo o ljudima", kazao je.
Svakodnevnica življenja običnih ljudi Sarajeva
Pojasnio je da kada su snimali "Svjetla Sarajeva" i tu neku ambijentalnu hladnu sarajevsku noć, nije ih interesovalo da dokumentuju neke turističke atrakcije nego svakodnevnicu življenja jednostavnih i običnih ljudi u ovome gradu.
Sam naziv filma je metaforičkog karaktera: "To je jedna sintagma. Ona uistinu nema veze sa pjesmom. To je jedna prelijepa pjesma, ali tu pjesmu je napisao čovjek koji je bio sa druge strane barikade. Ja sam se pozvao da to bude jedna sintagma, poklon svim umjetnicima, suvremenicima, sportistima, finim, poštenim i časnim ljudima ovoga grada."
Pojasnio je i kako su prije početka prikazivanja filmova radili "svjetlosne instalacije" kako bi na neki način pokušali reći svi ste vi "svjetlo Sarajeva".
Čak 1.800 ljudi je pokušalo kupiti kartu za neku od projekcija nakon što su rasprodate u samo 24 sata, a Perkić je podijelio i utiske s premijere.
"Premijera je bila fantastična. Napravili smo malu instalaciju gdje je svaki gledalac podigao jedan svjetleći štapić da bi obasjali 'neke tamne sarajevske noći', ali i da bi dao signal da smo još uvijek živi i da smo mi svi dio ovoga grada. Toliko je bilo emotivno, kada je jedan velikan poput Harisa Pašovića nakon projekcije uzeo mikrofon i kazao da je ovo najveći muzički dokumentarac u predratnoj i poslijeratnoj historiji. To je najveći kompliment od nekog kritičara", kazao je.
Snimanje filma je počelo 2018. godine povodom koncerta, a Perkić kaže da je za rad na filmu birao mladu sarajevsku raju.
"Veliki mi je ponos što je film o 'muškom bendu' produciran od dvije sarajevske dame Amre Hadžifejzović-Deović i Sabrine Beširević. U principu sve je to bila mlada raja izuzev Tomislava Josipovića koji je iz Zagreba, ali koji se fantastično potrudio da upozna Sarajevo - studirao ga je, poznavao je sve pjesme 'Zabranjenog pušenja', ali se potrudio shvatiti naš cinični, sarkastični način življenja i zezancije. Na to sam beskrajno ponosan", pojasnio je.
Slika "Zabranjenog pušenja" iza kulisa
"Mi smo se potrudili da prikažemo bend na najneposredniji način. Mi često bendove vidimo samo pod punim svjetlom na stageu. Ja sam tražio, i to mi je bilo dozvoljeno, da uđem s kamerama u backstage i snimim bend u trenutku prije nastupa kada postoji neka latentna nervoza i uzbuđenost te da ispratim taj ritual prije izlaska na scenu", priča nam Perkić.
Otkrio je i da su kada im je to bilo dopušteno, putovali s bendom u kombiju: "Bili smo prisutni u neizbježnim bosanskim kafanama gdje se bend odmara, jedu uštipke, kajmak i roštilj pa sve do 'tekme na male' kada se bend relaksira".
Naglašava da Pušenje nije "fashion bend" i da je osnovna ideja bila da se prikaže na najiskreniji i neposredniji način, a pogotovo nakon dobivanja skripta u kojem je Sejo Sexon toliko iskreno otkrio stvari koje nikad nije izjavljivao u svojim intervjuima.
Perkić živi u Italiji i vlasnik je dvije velike marketinške agencije, a inače tamo je stigao kao izbjeglica i u početku se bavio fotografijom i radio u najvećim italijanskim studijima.
"To dvoje kada povežeš onda ti ostane neka ljubav za umjetnošću i to te prati čitav život", kazao je.
Otkrio je i šta je presudilo da počnu sa snimanjem filma: "Kada smo snimili prva dva, tri klipa, Sejo mi je rekao: 'Srle, pravi film!' i ja sam pristao".
"Nije me interesovalo da to bude klasičan film gdje neko sjedi i daje intervju i objavljujemo neki arhivski materijal. Svi arhivski materijali su isključivo korišteni kao omaž filmu 'Neretvi', košarkašima Bosne, Elvisu J Kurtoviću itd", pojašnjava Perkić.
Otkrio je kako su nakon sarajevskog film festivala pozvani i u Italiju, Francusku, Nizozemsku, Englesku.
