Sve što niste znali o televiziji, seksualnom uznemiravanju i pokretu MeToo
Karizmatična prezenterica Alex Levy (Jennifer Aniston) i njezin partner Mitch Kessler (Steve Carell) su petnaest godina apsolutni vladari najgledanijeg jutarnjeg programa u Americi.
Njihov alarm redovno zvoni u 3:30, kada slijedi početak radnog dana i razbuđivanje uz pomoć trake za trčanje i kofeina. Pogled u vlastit odraz u ogledalu i rezultati gledanosti su ono što izaziva najveći strah kod televizijskih ljudi. Dok ih vozač transportuje do studija, Alex i Mitch posmatraju svoje glave na bilboardima i svjetlećim reklamama, misleći pritom na svoje bankovne račune i raskošne stanove. Prije nego li svane, on zaključe kako vrijedi podrediti život slavi, uništiti si porodični život i nemati nikakav zdrav odnos s bilo kim u gradu od osam miliona stanovnika. Mitch se suočava s optužbama za seksualno zlostavljanje i ekspresnim otkazom, a prekaljena veteranka malih ekrana Alex zna da će to ugroziti i njezinu poziciju.
Kreće najnemilosrdnija igra u koju su uključeni šefovi kanala, producenti, novinari i voditelji, a pojava ekscentrične reporterke Bradley Jackson (Reese Witherspoon) potpuno će poremetiti ionako nikakve odnose u ekipi gdje je ženska solidarnost prisutna samo kao klišeizirana fraza. Nova suvoditeljica će gotovo u trenutku pokupiti simpatije gledatelja jer se ponaša prirodno i progovara o onome o čemu ostatak Amerike šuti (abortusima u adolescentnoj dobi, konzumiranju alkohola, i sl. ) a neki od njenih nastupa pred kamerama će postati viralni. Ona, naime, svoje emocije ne čita s promptera i ubrzo će skužiti da su u timu svi znali sve o nedoličnom ponašanju svojih kolega, jer su se uposlenice televizije pomirile s činjenicom da žive u “muškom” svijetu.
Televizijska posla
Uspostavljanje interneta i kumovanjem dviju kablovskih mreaža MSNBC i Fox Newsa, potpuno se izbrisala granica između onoga što su tračevi i činjenice. Neispavani prezenteri razvučenih osmijeha u seriji “The Morning Show” ukazuju na ono u šta se pretvorila televizija. Nakon banalizacije koja se postigla tretiranjem svakodnevnih tema (u rasponu od veganstva u pasa do kako Coca-Colom očistiti toalet) i besmismislenih studijskih razgovora o njima, čini se da je skandal jedini preostali adut koji otupjelu publiku može trgnuti iz letargije.
Voditelji su odavno prestali biti samo “talking heads” i najbolji među njima svoje ime su inkorporirali u naslove emisija. Tome je kumovala upravo američka medijska scena, doživjevši svoj vrhunac s empatičnom Oprah Whinfrey, koja je svijetu prvo ponudila svoju srceparajuću priču o seksualnom zlostavljanju u djetinjstvu, a onda nastavila iz svojih gostiju na žutom kauču izvlačiti najgore tabloidne momente, bilo da se radi o običnim ljudima, bilo da je nasuprot grlate Afroamerikanke glavom i bradom sjedi Tom Cruise.
Oprah je godinama figurirala kao izuzetak koji potvrđuje pravilo, kao kraljica malih ekrana koja zamajava javnost o rasnoj jednakosti i jednakopravnosti žena u zabavljačkoj industriji, obzirom da je poznato kako su daleko manje plaćene od svojih kolega muškaraca, a rasizam gotovo gorući problem današnje Amerike.
Bijeg od stvarnosti pod šarenim studijskim svjetlima zajedničko je voditeljima i onima koji gledaju televizijske programe. “Ljudi uz nas lakše preživljavaju sr*** u svijetu”, jedna je od replika u seriji “The Morning Show”. Egomanija je ono što posjeduje svaki voditelj, koji u kameru gleda zaljubljeno kao u vlastiti odraz u ogledalu. Vidjeti sebe na ekranu ili biti oštampan u tisku u vidu desetina hiljada primjeraka je najveći adrenalin koji kola venama ambicioznih voditeljica, zbog kojeg se ne spava i ne jede. To naravno ne može pokriti ni brižno skrojena poslovna haljina čiji rukavi pokrivaju ramena, a rub završava ispod koljena, pa predatori znaju kako se napredovanje u karijeri može realizirati na njihovu obostranu korist.
Seksualno zlostavljenje je uvijek pitanje moći, a možda se nije loše prisjetiti Hollywooda iz devedesetih i filma “Disclosure” (1994.) u kojem je Dem Moore igrala šeficu predatorku dok se Michael Douglas branio od njezine pohote. Film je imao neuvjerljiv zaplet, ali je pokazao kako je teško pravno dokazati seksualno zlostavljanje, a koliko je lako obrnuti teze i etiketirati pogrešnog krivca. Sjetimo se I da je devedesete obilježio jedan od najvećih skandala, onaj u koji su bili uključeni Bill Clinton i Monica Lewinsky. 1998. godine tadašnji predsjednik Amerike je na pres konferenciji tvrdio: “Nisam imao seksualne odnose s tom ženom, gospođicom Lewinski”, igrajući na kartu pravne zavrzlame i tumačenja seksualnog odnosa te mogućeg ne podvođenja onoga što se događalo u Ovalnom uredu pod tu definiciju.
“The Morning Show” se referira i na skandal producenta Harveyja Weinsteina, koji je mlade glumice promicao u zvijezde holivudske A liste na način da je casting testiranja realizirao u hotelskim sobama. Seanse masaže su mu se obile o glavu kada je nekolicima njih (Salma Hayek, Uma Thurman, Gwineth Paltrow…) progovorila nakon dvadesetak godina čuvanja tajne iz tobožnjeg straha od odmazde i opasnosti ugrožavanja glumačke karijere, pa se hešteg MeToo proklamovao u pokret imperije žena koje su pristale na određene uvjete kako bi dobile glavne uloge u filmskim hitovima, a potom uzvratile udarac, instruisane terminologijom rodnih aktivistkinja.
Tako, ustalom, i završava serija “The Morning Show”. Mlada bookerica gostiju, nakon što završi u hotelskoj sobi voditelja Mitcha, žali se vlasniku televizije, pa kada joj on (u pokušaju da zataška potencijalni skandal) kaže da je upravo unaprijeđenja u glavnu “dogovaračicu gostiju”, ona zaključi da to tako ide u poslu i pristaje profitirati nad vlastitom glupošću. Pokret MeToo je vrlo opasna stvar jer omogućava svakoj zvijezdi padalici da se iznenada sjeti kako je prošla neko “pipkanje” koje joj se dobrano isplatilo, a da se pritom sav taj glamur haljina na crvenom tepihu izjednačava sa onim ženama koje su prošle pravi horor silovanja i brutalnosti ili trpe sistematsko zlostavanje koje ne mogu prekinuti zbog neizvjesne egzistencije.
I prije nego li postavite logična pitanja o tome zašto su žene pristajale na takve uslove i šta jedna žena (muškarac, nebitno, op. a.) očekuje da će se dogoditi kada je muškarac pozove u hotelsku sobu, što je “mjesto zločina” gotovo svih poznatih skandala, uključujući nedavne optužbe za silovanje s kojima se suočio fudbaler Christiano Ronaldo. Svi oni koji bi se htjeli našaliti pa odgovoriti kako se u hotelu mogla odigrati i poneka partija Monopola ili pogledati “Prohujalo s vihorom”, dobiće mizoginu etiketu i na njih će se obrušiti niz otužbi koje predvodi fraza “sekundarne viktimizacije”. A činjenica je da su upravo one žene, koje danas zovemo slavnim žrtvama, svojim ponašanjem omogućile da zlostavljanje postane prešutni standard napredovanja u zabavljačkoj industriji, po kojima su intelektualne sposobnosti i talent manje važna sredstva na putu ka uspjehu.
Dno je ipak dotakao Bill Cosby, američka ikona I sinonim za porodični život, kojem je agencija slala tinejdžerke u studio za vrijeme snimanje serije koja je nosila njegovo ime. Cosby je na suđenju priznao da je djevojkama u piće stavljao tablete sa sedativno-hipnotičkim učinkom “Quaaludes”, a potom bi se događalo ono zbog čega je i sjedio na sudu.
Najveći strah ljudi koji su postigli veliki uspjeh u nekom poslu jeste kako se održati na vrhu. Tamo je vrlo visoko, teško se diše jer je zrak rijedak, a s tim nedoumicama se bori i glavna zvijezda “The Morning Showa” Alex, koja nema privatnog života i čiji se dan sastoji od nekoliko sati smješkanja u kameru i iznalaženja načina da se egomanijački izbori s ambicijom. Ona mora predvidjeti sve moguće opasnosti koje je mogu maknuti s ekrana. Ne može čak ni birati trenutak kada će se razvesti od supruga, a da se dobro ne posavjetuje sa PR stručnjacima specijaliziranim za krizno komuniciranje. Televizije, posebno njihovi informativni programi, poznati su kao leglo beskrupuloznih uposlenika, koji da bi se popeli do pozicije u kojoj će se neka emisija zvati po njima, moraju proći svojevrstan zlostavljački maraton. Tako se uostalom i postaje zlostavljač, ali se, za razliku od standarda koje posjeduje američka televizija, ovdje preko leševa gazi “za kikiriki” i u pravilu je to atmosfera u kojoj djeluju vrlo netalentovani ljudi.
Prošlu godinu su obilježili filmski i televizijski projekti inspirisani pokretom MeToo, a pored serije “The Loudest Voice” za koju je Russell Crowe nagrađen Zlatnim globusom za nevjerovatnu glumačku transformaciju u Rogera Ailesa, osnivač FOX News kanala završio je I u filmu “Bombshell”. Priča o Ailesu na vidjelo je izašla kada je Gretchen Carlson (Nicole Kidman), Foxova uzdanica i bivša miss Amerike tužbom protiv njega ohrabrila dvadesetak seksualno zlostavljanih uposlenica televizije da mu konačno stanu na kraj. Carlsonova se na taj korak odlučila nakon što joj je saopšteno da je “skidaju” s jutarnje emisije i da joj dodjeljuju popodnevni termin, pokazujući kako karijere televizijskih novinara završavaju i počinju u slotovima primetimea i kako se optužbe za seksualno uznemiravanje podnose i raspisuju u knjigama tek nakon što se njene autorice “maknu” s ekrana.
Ženama su prijeko potrebni neki bolji primjeri koji služe u svrhu konstruktivne borbe za jednakopravnost spolova i koji će sprječavati da se događaju besramna seksualna uznemiravanja, kao što i televiziji treba nešto sasvim oprečno skandalima i žutilu da bi njeni programi bili gledani. Živimo u vremenu divljanja medija, koji ne zaziru ni od čega da bi dobili naklonost publike. To može biti bolest djeteta ili intimni video snimci koji “slučajno” dospijevaju u javnost. Međutim, ponašanje medija omogućava specifična psihologija publike, koja ima izražen tabloidni interes da zaviri u tuđu nesreću kako bi na trenutak zaboravila na vlastite probleme.