Svijet kojeg je trebalo spašavati ili zašto smo voljeli Terminatora
“Terminator 2: Judgment Day” je, kao i prvi film, režirao James Cameron, rediteljsko ime koje stoji iza masno isplativih filmskih katastrofa, poput “Titanika”. Njegov kiborški spektakl je pretvorio veliko glumačko ime Arnolda Schwarzeneggera u legendu, mišićavog Austrijanca od čijih mišića je tvrđi bio samo njegov akcenat. On je konstantno obećavao kako će se vratiti, dajući nam nadu u naše kolektivno spasenje.
I’ll be back
Nakon što je tri milijarde ljudi izgubilo život u jezivoj nuklearnoj katastrofi 27. avgusta 1997. godine, oni koji su ostali živi taj su dan nazvali Sudnjim danom. Najsofisticiraniji kompjuter SkyNet u prošlost šalje kiborga kako bi ubio budućeg vođu ljudskih pobunjenika u ratu protiv robota, mladog Johna Connora (Edward Furlong). Međutim, u prošlost putuje i jedan koji bi trebalo da ga spasi. Terminator T-800 (Arnold Schwarzenegger), identičan kao prethodni, vraća se iz budućnosti u sadašnjost, ali za razliku od radnje prvog filma, ovaj put je poslan sa zadatkom da zaštiti majku i sina od novog unaprijeđenog prototipa T-1000 (Robert Patrick), napravljenog od tekućeg metala, kojem je jedini zadatak eliminiranje Sarinog sina.
Dječakova majka, Sarah Connor (Linda Hamilton) je jedina koja zna za postojanje humanoidnih robota terminatora, koji ubijaju, ali ona boravi na liječenju u psihijatrijskoj klinici, pa je njeno mišljenje kompromitirano njenim zdravstvenom stanjem. Međutim, kada majka sazna da je njezin sin posljednja i jedina šansa čovječanstvu da opstane, pretvara se u nemilosrdnu ratnicu.
Danas je više nego ikada vidljivo kako svijet počinje ličiti na fikciju apokaliptičnih filmova, koje je Hollywood proizvodio za globalnu zabavu. Strah koji se njima proizvodio je bio rezultat dobrovoljnog pristanka publike na iluziju i laži, međutim nešto je ostalo da “visi u zraku”, kao na kraju svakog “Dylan Doga” ili “Zone sumraka”, tjerajući nas da se dobro zamislimo. Uspjeh filmova o Terminatoru je imao veze sa mračnom stranom ljudske psihologije i razvijanjem maštarije o tome kako postoji snažan svijet u kojem bi mogli napraviti bilo šta, dovesti stvari do ivice propasti, a potom se prepustiti mišićavom junaku radi spasenja.
“Terminator 2” je bio uspješniji od originala iz 1984. godine, osvojivši četiri tehnička Oscara i naklonost kritike, pa se svrstao u red onih uspješnih nastavaka koji su prevazišli prvi film, poput “Mad Maxa” i “Kuma 2”. Naša fascinacija CGI-jem je započela sa scenama u kojima se tekući Terminator T-1000 rasplinjuje i ponovo sastavlja, što je snimljeno je uz pomoć žive koju su ljudi uz pomoć fena tjerali da formira jednu lokvicu, i to na bilijarskom stolu.
Osim po izvrsnim tehničkim efektima, Terminatora 2 pamtimo i po odličnom soundtracku, a prva ascoijacija na film je pjesma “You Could Be Mine” hard rock benda Guns N’ Roses. Bilo je to vrijeme zip kožnih jakni i šarenih marama oko glave, a onda je došlo vrijeme u kojem su se ljudi počeli lišavati emocija i ideala. Budućnost koju smo simulirali specijalnim efektima stigla je puno okrutnija. Tamo, tj ovdje, oni koji imaju širu sliku o količini destrukcije i zla, obično završe u nekoj instituciji poput Sarah Connor.
“Terminator 2: Sudnji dan” je bio neka vrsta krune na eru osamdesetih, koja je iznjedrila neke od ponajboljih naučno-fantastičnih filmova s mirisom distopije i metala, poput “Blade Runnera”, “Aliena” “Robocopa”… Terminator decenijama putuje kroz vrijeme, kako kroz naša sjećanja tako i kroz brojne nastavke uspješne franšize, ali je “Terminator 2: Sudnji dan” obilježio jednu eru u kojoj se strastveno izgovarala rečenica: “Hasta la vista, baby!”
