Tanja Brzaković predstavlja film o Kinezima na Balkanu: Nakon 20 godina o njima ne znamo ništa
Film "Doći će žuti ljudi s istoka i piti vodu s Morave" premijerno je prikazan u maju ove godine na Beldocs festivalu u Beogradu i do sada je u okviru turneje obišao manja mjesta u Srbiji. Film će u okviru prvog AJB DOC Film Festivala imati internacionalnu premijeru koja će biti upriličena u subotu, 22. septembra, u Cinema Cityju.
"Kada smo završavali film, san mi je bio da premijera filma bude na sarajevskom festivalu što se prošle godine nije dogodilo sa bioskopskom verzijom filma, ali je eto divna slučajnost da će televizijska verzija doživjeti svoju premijeru upravo ovdje. Znam da je sarajevska publika sjajna, u Sarajevu živi dio moje porodice, tako da se jako radujem festivalu i projekciji. Nadam se da će dosta ljudi doći da gleda film i da će on komunicirati sa publikom, što na emotivnom, što na informativnom nivou", rekla je Brzaković.
Sličnosti i razlike kineske i balkanske kulture
Iako se kineska kultura značajno razlikuje od naše, Brzaković je radila film o sličnostima, a ne razlikama. Upravo to je, kaže nam, ono što privlači ljude i na neki način ih iznenadi.
"S druge strane to je tako logično.Zajednički su nam ljubav i briga prema porodici, predanost i požrtvovanje u poslu, iste moralne vrijednosti - to nam je zajedničko. I ono što je najinteresantnije i najtužnije, i prosječno lokalno stanovništvo i Kinezi potpuno su nevidljivi i nebitni za vladajuće strukture", rekla je.
Rad na ovom projektu je, priča nam, bio komplikovan i neizvjestan do posljednjeg trenutka.
"Prema mom mišljenju kineska zajednica, ona o kojoj sam pravila film, je marginalizovani sloj društva: prodavci u prodavnicama jeftine robe, zemljoradnici i slično, ljudi veoma niskog obrazovanja koji žive u strahu. Taj strah je sigurno realan: što zbog jezičke barijere sa lokalnim stanovništvom, što zbog represivnog društva iz kog su došli, što zbog prinuda koje su doživjeli od strane lokalnih predstavnika zakona i sl., tako da postoji nepovjerenje prema svima koji nisu dio te zajednice. Mi smo imali sreće da nakon jako mnogo odbijanja, čak i izbacivanja na ulicu, iako je snimanje bilo dogovoreno, nađemo nekoliko porodica koje su nas primile u svoje domove, pokazale nam svoja radna mjesta, jednostavno nas pustile u svoje živote i na kraju nas prozvali za svoju porodičnu trpezu - prvi put nekog lokalnog posle 20 godina života u Srbiji", ispričala je.
U filmu je pokušala ispričati priče kineskih zajednica, ne samo one koja živi u Beogradu, velikom gradu kojeg uopće ne poznaje, već i drugih kineskim zajednica u Srbiji.
"Za razliku od ovih u Beogradu, u manjim sredinama Kinezi bolje govore srpski, jer osim članova najuže porodice nemaju kontakt čak ni sa kineskom zajednicom (osim kada se ide u Beograd u nabavku robe), ali ni tu nema nikakvog zbližanja i distanca sa obje strane se čini nepremostiva. Zbog toga u mom filmu lokalno stanoviištvo gotovo da nema lice, nema konkretnih pojedinaca, oni su mušterije, a domaći Kinezi žive kao u nekom akvarijumu, izolovani u svom svijetu, sa svojim brigama i problemima (koji su identični kao i naši, evropski, a naročito nas gastarbajtera)", rekla je.
Priče o marginaliziranim i ugroženim grupama u društvu
Inspiraciju za ovu priču Brzaković je pronašla u fotografijama Aleksandrije Ajduković koja je bila zadužena za snimanje filma.
"Aleksandrija već godinama pravi fotografije kojima dokumentuje život Kineza, prije svega u Beogradu. Dok sam posmatrala njene fotografije rijeka izbjeglica je prolazila kroz Srbiju, rijeka ljudi koja je nastavljala dalje ili privremeno ostajala ovdje na Balkanu, u bjekstvu od rata, ali i u potrazi za nekim boljim životom. Potraga za boljim životom je dovela i Kineze na Balkan, a dvadeset i više godina nakon tog prvog naleta, ja sam shvatila da mi skoro ništa o ovoj zajednici ne znamo, da ne poznajemo ljude koji žive pored nas i dio su naše svakodnevnice. Tako sam počela istraživati ko su ti ljudi, zbog čega su došli, kako žive, i prije svega - zbog čega ih ne poznajemo. S obzirom na to da i ja već skoro dvadeset godina živim u Njemačkoj i da sam stranac u zemlji u kojoj živim, mogla sam da ravnopravno 'sjedem' sa njima za jedan sto i pokušam objektivno ispričati njihove intimne priče", ispričala je.
Tokom snimanja filma dogodila se posjeta kineskog premijera Srbiji koja je bitno utjecala na strukturu filma i pomogla da uz humor naglase priču o sličnostima i razlikama.
"Naziv filma koji je citat citata je ironičan. Naime, Vlada Srbije je primijetila da 'Kinezi dolaze' tek kada su počele da dolaze kineske investicije, dok ljude niko nije primjećivao. Sada ti isti Kinezi - trgovci, radnici, poljoprivrednici odlaze negdje drugo u potrazi za nekom drugom sredinom gdje će moći da sa svojim jeftinim uslugama prežive, dok velike investicije i veliko tržište ostaju velikim korporacijama - nekim drugim KInezima, kao i nekim drugim - privilegovanim lokalcima", rekla je.
Tanja Brzaković je, između ostalog, rediteljica filma "Važno je da si tu" koji je dio omnibusa "Raskršća", kratkih igranih filmova "Trenutak", "Passing Through", "Wedding Day", "By my Side", igranog filma "Round Midnight" te dugometražnih dokumentarnih filmova "Jelenin svet" i "Jovica i njegovi zubi". Trenutno radi na projektu "Prizori iz života džukca", priči o psima lutalicama, još jednoj potpuno marginalizovanoj i veoma ugroženoj grupi.
"To je dosta kompleksan, ali veoma bitan projekt. Tema je univerzalna i poznata na čitavom Balkanu, pa i šire. Iz perspektive pasa lutalica pričat ćemo njihove priče o nasilju i nepravdi kojima su izloženi. Film će biti dokumentaran sa elementima animacije. Za sada imamo podršku Filmskog Centra Srbije i u potrazi smo za koproducentima iz regiona", otkrila nam je Brzaković na kraju razgovora.
Znate li da se jedan od najvećih hitova Nede Ukraden trebao zvati ''Milane, labude''?
