Uloga dirigentice
24

"Tar": Film zbog kojeg bi Cate Blanchett mogla osvojiti Oscara

Piše: Ines Mrenica
U kinima je psihološka drama Todda Fielda "Tar", koja donosi priču o slomu i profesionalnom padu Lydije Tar, kompozitorice i dirigentice Berlinske filharmonije. Film je veliki oskarovski favorit i predstavlja jednu od najboljih izvedbi australske glumice do sada.
"Amadeus", "Shine", "Whiplash"... Koliko je samo filmova o genijalnim muzičarima i njihovim notama iz pakla koje ih vode na put vlastite destrukcije. Ali, kinematografija uvijek žudi za takvim pričama, a posljednja u nizu je dobila svoj oblik u filmu Todda Fielda ("Little Children", "In the Bedroom"), koji nas ostavlja u uvjerenju da se radi o ekranizaciji biografije stvarne osobe.

"Tar" je priča o maestri Lydiji Tar, fiktivnoj dirigentici Berlinske filharmonije, koju je maestralno odigrala Cate Blanchett. Toliko realno da je dobila oskarovsku nominaciju i da nakon filma svi po Googlu traže fotografiju stvarne Lydije. Koja ne postoji.

Prikazan na posljednjem Venecijanskom filmskom festivalu, "Tar" je vrlo brzo osvojio srca publike, ali i glasačaka Američke filmske akademije pa u trku za Zlatne kipiće ide s ukupno 6 nominacija, među kojima je i ona u prestižnim kategorijama Najboljeg filma i Najbolje režije. Film je urađen vrhunski, a ne odmaže mu ni to što zastupa LGTBQI likove i unosnu gender politiku.

Cate Blanchett u filmu
Cate Blanchett u filmu "Tar"

Ta-na-na-na

Scopenhauer je mjerio ljudsku inteligenciju prema njegovoj osjetljivosti prema buci. Podosta neugodnih šumova odzvanja u glavi Lydije Tar, prve žene dirigenta na čelu velikog njemačkog orkestra. Ona se ujedno smatra i jednom od najvećih i najboljih živućih kompozitora/dirigenata u međunarodnom svijetu klasične muzike (OK, upotrijebljavajmo riječi kompozitorica i dirigentica).

To je vro unosan svijet u kojem Lydia nosi najskuplja odijela, juri u svom Porscheu, jede u najboljim restoranima i mijenja violiniste kao čarape. Kada drži dirigentsku palicu sebe uspoređuje sa osobom koja odrežuje kada vrijeme počinje i staje. Autoritativna je kao Leopold, malo vremena joj ostaje za emocije, a živi u raskošnom berlinskom stanu sa svojom suprugom Sharon (Nina Hoss), s kojom je usvojila tamnoputu djevojčicu.

Problemi započinju kada Lydia krene na dug put proba i nastojanja da uvježba Berlinsku filharmoniju. Ona se suočava s nedobronamjernim i uglavnom opsesivnim proganjanjem studenata, asistenata i članova orkestra, koji na svom ambicioznom karijernom putu u Lydiji vide savršenu šansu. Jedna djevojka je zbog nje navodno izvršila samoubistvo, tračevi se šire, a Lydia uskoro počinje flertati s mladom čelisticom iz Moskve Olgom (Sophie Kauer), što urušava odnos s njenom suprugom...

Insert iz filma
Insert iz filma "Tar

"Tar" traje 2 sata i 37 minuta i u njemu ima više dijaloga i teorija klasične muzike nego što je zaista slušamo. Lydia je kompleksan lik koji je istraumatiziran svijetom klasične muzike na isti onaj način kako veliki dar uništava talentirane kompozitore. Nema tu napada šizofrenije, zloupotrebe droga i ostalih stereotipih prikaza umjetnikovog života na filmu. Lydia džogira, boksa, jede salatu od krastavaca, ali živi u bolesnom svijetu u kojem ambicija proždire sve oko nje.

Tamo, na vrhu, neki kostur će naći načina da ispadne iz ormara i da pokuca na neka zaboravljena vrata. Zato dirigenticu počinje ugrožavati paranoja, što je vrlo loše po osobu koja podizanjem palice pred orkestrom može zaustaviti vrijeme. Poput neke vrste hodajućeg metronoma. Cate Blanchett glumi na engleskom i njemačkom jeziku pa očekujte da će, pored niza uštimanih instrumenata, najljepšu melodiju proizvesti duboki glas australske glumice. Ona je već vlasnica dva Oscara s velikim šansama da ugrabi i treći Zlatni kipić.

"Tar" počinje dugom uvodnom špicom koja je više primjerena kraju filma i na samom početku vidimo da je pred nama nešto potpuno drugačije. The Guardian je filmu dao 5 zvjezdica. Filmska fotografija je izvrsna i naći ćete se u atmosferi jednog od najzanimljivijih gradova na svijetu - Berlina. Ako vam imena poput Herberta von Karajana, Bacha i Juliarda nešto znače - utoliko bolje.