Tekst Vesne Pećanac iz 1979. godine: Kako sam postala glumica i zaigrala Joku Bandić

Pošto mi je otac bio mnogo strog, nisam smjela ni da pomislim da će se složiti da sada u trećoj godini mijenjam fakultet i još idem u glumice! Često je imao običaj da mi kaže: "Bez mene i pruta, ništa nećeš postići". Odlučila sam da za roditelje i dalje "studiram ekonomiju", a za sebe radim i spremam novac za sljedeću godinu koju sam planirala za studije glume.

Zaposlila sam se kao kasirka u jednoj samoposluzi. Cijele godine preda mnom je defilovala prava galerija tipova. Kakvih sve ljudi nema! Neko je u stanju da te toliko izmaltretira zbog sitnice da ti se ne živi. Srećom, ja nisam malodušna i hrabro sam izdržala i ljudske ćudi i teške džakove koje sam vukla iz magacina svake večeri.

Znala sam šta hoću i nije mi padalo na pamet da odustanem. Uvjeravala sam sebe da će mi kasnije kao glumici koristiti poznavanje psihologije. Ljude najbolje upoznaš iz ovakve perspektive. Prijemni ispit sam spremala sama i nisam baš napravila najsretniji izbor. Kada je izgledalo da će sve moje želje i nade propasti, neko od članova komisije je predložio da izvedem još nešto - po slobodnom izboru.

Sjetila sam se svoje omiljene zabave još iz školskih dana: da imitiram poznate glumice. I krenula sam. Na kraju sam, ohrabrena reagovanjem članova komisije, počela da imitiram i svog tatu. Izgleda da je to bilo presudno! Kući sam došla spremna da izdržim i batine, jer me tajna koju sam krila cijelu godinu već jako pritiskala. Ispričala sam odakle dolazim i šta se sve događalo na prijemnom. Kad ono, moj se Pećanac oduševio, smijao do suza i ponavljao: "Zar ti nisam uvijek govorio da bez mene nećeš ništa postići?".

Da potjera ovčice

Akademiju sam završila na vrijeme, dobila angažman u Ateljeu 212. Srela sam čovjeka svog života, imamo sina Luku i sad očekujemo sestru ili brata malome. A kako izgledam, moglo bi ih biti i troje! Ali, da se vratimo na moj posao. Televizijska publika me je sada vidjela u ulozi Joke Bandić. Malo ko zna da sam ja i po ocu i po majci ljuta Krajiškinja. Kada sam iz novina saznala da će se snimati "Osma ofanziva", neka tuga me svila što nisam i ja u ekipi.

Moja baba Mika, jedna od prvih predsjednica Antifšaističkog fronta žena u Bosni i Hercegovini, stalno mi je govorila da se ne pogospodim i da ne biram sve neke "onakve" uloge, nego da veličam našu ženu. I zamislite sad kako mi je bilo: serija treba da se snima maltene u dvorištu mojih dedova, a mene ni u jednom kadru! Nekoliko dana sam se lomila i odlučila da telefoniram rediteljici Soji Jovanović.

Činilo mi se da ću biti zadovoljna ako me angažuje i za neku epizodicu. Makar ovčice da potjeram! Zvala sam je i objasnila svoju veliku želju. Obećala je da će vidjeti šta može da uradi. Nije me iznevjerila. Vijest da ću ja biti Joka Bandić primila sam s oduševljenjem i prekinula ljetovanje. Ni Lukina energija, ni moja povišena temperatura nisu nas spriječili da odmah iz Vrsara krenemo u Krajinu na snimanje.

Krajina se pokrenula

Joka mi je kao lik bila vrlo draga i bliska. Moji roditelji i danas govore tim jezikom pa mi lektor nije bio potreban. Odmah sam se uklopila u atmosferu. Ne mogu, a da ne pohvalim svoje Krajišnike. Iako je bilo vrijeme ljetnih radova, svi su se masovno odazvali. Od najmlađih do najstarijih. Učestvovali su u snimanju, pozajmljivali su nam nošnje koje su godinama ljubomorno čuvali.

Kad se za potrebe snimanja trebalo seliti u Vojvodinu, sve je krenulo: ljudi, žene, djeca, sa stokom i stvarima - na voz. I u Vojvodini smo naišli na izvanredan prijem. Tamo je već počelo hladno vrijeme pa su nas domaćice zagrijale toplim čajevima i kolačima. S tog snimanja ostale su mi predivne uspomene. Sad se u očekivanju novog člana porodice malo odmaram i... imam u vidu primjedbu svoje upravnice Mire Trailović: "Zar opet? Pa, Vesna, ovdje treba i da se radi."