Wim Wenders za Klix.ba: Oduševljen sam Danisovim filmom, ima dušu i pun je Sarajeva
Kada je prve noći Sarajevo Film Festivala posjetio crveni tepih, Wenders je okupljenim novinarima prišao nasmijan i vrlo raspoložen. Rekao je kako se još uvijek navikava na gužvu i kontakt s ljudima, kao i da je izuzetno sretan zbog nove prilike za druženje.
Zatim je, prije nego je ušao u Narodno pozorište Sarajevo i preuzeo Počasno Srce Sarajeva, razdragano dodao kako nestrpljivo iščekuje brojne filmske projekcije: "18 mjeseci nisam izašao iz kuće i gledao filmove na velikom platnu!".
Nekoliko dana kasnije sreli smo se u Narodnom pozorištu Sarajevo, a Wenders nam je jednako raspoloženo i energično obrazložio kako je proveo godinu i pol od početka pandemije.
Nominovan je za Oscara, dobitnik je BAFTA-e, Zlatne palme, Zlatnog lava, kanskog priznanja za najboljeg reditelja... Studirao je filozofiju, bavio se slikarstvom, a sada je okupiran fotografijom i filmom. No pored svega toga, s pojavom pandemije pronašao je novu strast i sate provodi vrlo jednostavno - vrtlareći.
"Pandemija mi je vratila nešto što mi se nije dogodilo od djetinjstva. Na jednom mjestu sam vidio sva četiri godišnja doba. Već godinama aktivno putujem i takvo nešto mi se dugo nije desilo. Bio sam oduševljen. Dane sam provodio pišući i radeći u vrtu. Iza mene je ispunjena godina. Uživao sam u tišini i mislim da sam je maksimalno iskoristio", ispričao nam je.
Kao što biste to mogli očekivati od filmskog profesionalca Wendersove veličine, uspio je pronaći inspiraciju u naizgled malim i običnim stvarima i povezati ih sa režiranjem i pisanjem filmova: "Nisam znao vrtlariti, čak nisam znao ni kako uzgojiti paradajz. Sada je drugačije. Na neki čudan način - vrtlarenje nalikuje pravljenju filmova. Moraš se potruditi kako bi ubrao kvalitetne plodove. Potrebno je kontinuirano i predano raditi kako bi se pojavili konkretni rezultati".
Razgovor teče sasvim prirodno, poput obične konverzacije kakvu biste ostvarili sa prijateljima. Wenders je ljubazan, otvoren i izuzetno pričljiv. Dok priča, osvrće se oko sebe i posmatra pozorišnu kuću u kojoj je početkom festivala preuzeo Počasno Srce Sarajeva te oduševljeno komentariše enterijer. Ističe kako uživa u druženju s ljudima i činjenici da je imao priliku prisustvovati velikom otvaranju najvećeg regionalnog filmskog festivala.
Podsjetimo da je u sklopu 27. SFF-a prikazan program "Posvećeno" u Wendersovu čast, kao i da je na ovogodišnjem izdanju premijerno prikazana restaurirana verzija njegovog filma "Hotel od milion dolara". Ovoj projekciji prisustvovao je i legendarni Bono, a odmah nakon projekcije druženje je nastavljeno na večeri s Danisom Tanovićem i Michelom Francom.
"Danisov film 'Deset u pola' je prvo ostvarenje koje sam pogledao u kinu nakon 18 mjeseci pauze. Ne mogu pronaći riječi kojima bih opisao koliko sam uživao u druženju i mogućnosti da takvo iskustvo ponovo dijelim s ljudima. Ali posebno bih naglasio oduševljenost Danisovim filmom. Neću dužiti, u pitanju je sjajno ostvarenje koje ima dušu i usko je vezano za Sarajevo. Puno je ovog grada i njegovog duha. Mjesto mu je upravo ovdje. A ja volim filmove koji pripadaju negdje", kazao je Wenders.
Ističe zadovoljstvo što su brojni filmoljupci od početka pandemije imali priliku iskusiti sve čari streaming platformi. Svjestan je da je u pitanju drugačije iskustvo, odnosno priča u kojoj ne možete u potpunosti osjetiti svu čaroliju filma, ali naglašava kako je sretan što su pružile "bijeg" od svakodnevnice koja je nerijetko izgledala vrlo tmurno. No svjestan je da ovaj format nikada neće u potpunosti zamijeniti doživljaj gledanja filma u kinima.
"Od početka pandemije sam na virtuelnim platformama pregledao veliki broj filmova, ali je problem što sam ih mnogo vrlo brzo zaboravio. Uvidio sam kolika je razlika gledati filmove sam i s drugim ljudima. Lakše i ljepše pamtimo kada imamo priliku podijeliti takvo iskustvo s nekim. Ali kada ih gledate sami - čini se kao da ih niste zaista pregledali. Možete pauzirati film, otići raditi nešto drugo, a zatim mu se vratiti kasnije. Nije isto, niste toliko povezani", kaže.
Nadovezuje se govoreći kako je upravo zbog toga sjajno što se ovogodišnji SFF održava u prilagođenom formatu. Historijski gledano, kaže, u velikim krizama i ratovima veliku podršku ljudima nudili su upravo filmovi.
"Otkrivali su ko smo, šta smo i šta možemo uraditi. Uz filmsku umjetnost smo lakše dolazili do odgovora na pitanje kako možemo pomoći svijetu. Mislim da sada više nego ikada ranije svjetska kinematografija mora uraditi identičnu stvar. Njena je obaveza podsjetiti ljude da mogu riješiti probleme, odnosno da ih mogu i trebaju riješiti na miran način. Ali to je, opet, veliki zadatak koji ostaje mladim rediteljima. Ja to više nisam. Možda ću snimiti još nekoliko filmova, ali sada sam fokusiran na mnoštvo drugih stvari", zaključno navodi.
