Žene na filmu, seksizam i eksploatacija ženskih atributa u filmskoj industriji

Nije potrebno biti teoretičar filma da se zaključi kako (ex)jugoslovenski reditelji žene na velikom platnu nisu tretirali poput Almodovara ili Bunuela. Upravo je jugoslovenski film bio specifičan po posebno snimanoj i prikazivanoj tjelesnoj ljubavi i scenama koje su pratile vulgarne replike. Najgori primjer je bila "Štefica Cvek u raljama života", žena koja kojoj je Bata Živojinović rekao ono što je rekao čak 7 puta. Neke su glumice više igrale tijelom nego govorom. U doba socijalizma rasprodatu Miru Furlan ondašnji jugo-režiseri su poskidali onoliko puta koliko su naumili. Ništa bolje nisu prošle Mira Banjac, Eva Ras, Ružica Sokić, Ena Begović ni Neda Arnerić. Brojni scenaristi, poput Abdulaha Sidrana ("Sjećaš li se Dolly Bell“, "Otac na slubenom putu“), su priznali da nikada nisu znali razviti slojevitiji lik od majke ili bludnice, što je moglo biti blisko ideji socijalizma i brižno njegovanog paterijarhata ili je jednostavno bio rezultat mačizma i muške fantazije.

Mlada jugoslovenska komunistkinja Milena, slijedeći ideje psihoanalitičara, seksologa i bivšeg marksista Wilhelma Reicha, pokušava osvijestiti svoju okolinu objašnjavajući da klasna revolucija istovremeno mora biti i seksualna. U svom najpoznatijem ostvarenju "W.R.: Misterije organizma“(1971.) Dušan Makavejev je do vrhunca doveo koncept kolažnog filma s esejističkim natruhama. U SFRJ 15 godina je bio zabranjen za javno prikazivanje, zbog pozivanja na seksualnu revoluciju.

Muškarci više vole plavuše

Ostatak svijeta je također imao loše primjere tretiranja ženskih profila na filmu. Marilyn Monroe je postala svjetski fenomen na osnovu igranja stereotipnih plavuša, od kojih je jedna bila toliko ograničena da nije vidjela da su njene dvije prijateljice zapravo prerušeni muškarci ("Neki to vole vruće", 1959.). Fellinijeve celuloidne žene redom su bile pretile, plošnih karaktera, a dekolte Anite Ekberg u filmu "La Dolce Vita"(1960.) bio je malo manji od Fontane Di Trevi. Ništa bolje nije ni danas. Savremene studije uočavaju dominantna zanimanja ženskih likova, odjeću koju nose, konfekcijske brojeve te govorne uloge, i dolaze do slike koja bi se mogla usporediti s modnim časopisima- mršavo, blistavo, s malo vrlo malo teksta. Ako mislite da nije tako, pomislite samo šta je zadatak Bondove djevojke u svakom filmu o agentu 007, od Ursule Andress koja je izašla iz mora u filmu "Dr.No" pa do danas.

Uskoro, tačnije 23. marta bit će tačno 30 godina od premijere filma "Pretty Woman“ (1990.), priče o nekoj vrsti moderne Pepeljuge, koja je pružala nadu svim onim dama sa dna društvene ljestvice kako će se jednom pojaviti Richard Gere s ružom među zubima i odvesti ih u raskoš hotelskog života, gdje je jedina briga šta obući za partiju pola i kako nositi silne kese nakon shoppinga na Rodeo Driveu. "Zgodna žena" je sa stvarnim životom imala dodirnih tačaka koliko i bajka o princezi, ali u ponoć kada nestane čarolija a nastupi ribanje podova i kada riječ prostitucija odzvoni u ušima romantičara i razbije sve iluzije.

Kroz historiju Hollywooda vidjljivo je koliko su se stvari relaksirale u kontekstu svlačenja, a da se zapravo suštinski vrlo malo stvari promijenilo u položaju žene u filmskoj industriji. I dalje su glumice manje plaćene od svojih muških kolega, izložene su teroru mladosti i pritisku godina, koje limitira raspon uloga kada se pređe četrdeseta, što rezultira pravom pomamom za posljednjim trendovima u plastičnoj hirurgiji, botoksiranim licima i nerealnom težnjom da se u pedesetoj izgleda kao dvadesetogodišnjakinja.

Žene su se izborile za pravo glasa i da "izađu iz kuće", što je bila kapitalistička zamka eksploatacije žena kao (manje plaćene) radne snage, koju danas po povratku kući čeka ista količina posla oko podizanja djece i održavanja kućanstva, pa se dolazi do zaključka da su se žene izborile da zapravo rade više od muškaraca i budu iscprljene pod parolom emancipacije i jednakopravnosti.

Osim pokreta #Metoo, štetu ženama je možda najviše učinila "Seks i Grad" revolucija, televizijski serijal koji je ženama dao uvjerenje o posjedovanju prava na grešku, te pravo na tjelesnu ljubav bez obaveze i pravo da se cipele žele više nego potomstvo. Seks i Grad je zapravo temeljen na priči o Holly Golightly, liku Audrey Hepburn u romanu/filmu "Doručak kod Tiffanyja", koja ujutro jede kroasan pred draguljarnicom, a popodne posjećuje sponzora u zatvoru za određeni iznos dolara. Međutim zahvaljujući stanu na Upper East Side-u i opijenosti odjećom koja uglavnom nije prilagođena stvarnosti, Holly je kao filmski lik stekla simpatije u tolikoj mjeri da se zaboravilo na njezin nemoral o kojem je govorio roman Trumana Capotea.

Stvari postaju užasno ozbiljne s tretmanom književnica i naučnica na velikom ekranu, pa se uglavnom odlazi u drugi ekstrem, teško kao kamen u džepu Virginije Woolf uz pomoć kojeg je ušla u rijeku i ugušila se. "Mrs Dalloway" je poslužio kao inspiracija za film "The Hours"(2002.), koji vrišti ženskim sezibilitetom i koji s filozofskog aspekta analizira položaj žene u različitim historijskim trenucima, sa zaključkom da što god radile ne mogu izaći iz sjene uloge koju im nameće društvo i muškarac pored kojeg su se realizirale kao supruge, majke ili domaćice. Jer, i dok neka žena piše roman za Nobela, ipak za to vrijeme mora skuhati ručak. Zapravo je u današnjem svijetu postalo nepodnošljivo koliko loše kuharice bježe u još lošije romane i koliko je pogrešno uvriježen "stid od kuhinje".

Žene koje donose odluke, menadžerice i naučnice su u filmovima i serijama više su stvar ekscesa (prave majke još manje), neka vrst izuzetka koje potvrđuje pravilo. Prošle godine dobili smo priču o poljskoj hemičarki i fizičarki Marie Sklodowska Curie (priznajte da prvi put čujete njeno djevojačko prezime), koja se fokusira na naučne i romantične strasti žene koja je zaslužna za revolucionarno otkriće radioaktivnosti.

Najplaćenije glumice u Hollywoodu trenutno su Scarlett Johansson, Nicole Kidman, Jennifer Aniston, Margot Robbie, Sofia Vergara, Reese Witherspoon... Redom zanosne plavokose raskošnih atributa, koje se uklapaju u savršenu sliku ostvarenja muškog sna. "Lijepa i pametna", reći će svaki muškarac za ženu svojih snova. Slučajno ili ne, zanimljivo je da niko od njih ne kaže "pametna i lijepa", jer je, kao i u današnjem Hollywoodu, ljepota još uvijek ključni atribut potreban za uspjeh, uz talenat koji se sada već podrazumijeva.

Tako stoje stvari, a praznik žena može biti podsjećanje da one na taj dan, kao i svaki drugi u godini, u današnjem svijetu većinom imaju pravo živjeti s uvjerenjima kakva žele. Loše se parkirati, upravljati avionom, biti majke ili redovnice, imati dva prezimena, biti zmija na ramenima Salme Hayek...