Znate li priču o Fadili, ženi koja je tokom opsade Sarajeva pomagala starim i nemoćnim?
Dokumentarac je snimila filmska kuća SaGA (skraćeno od sarajevska grupa autora). Producirali su ga Ismet Nuno Arnautalić i Ademir Kenović, a ideju je dao Mensud Arslanović.
Naime, Fadila je bila penzionerka koja je svakog dana odlazila u prostorije Crvenog krsta kako bi uzela hranu i odnijela je starijim osobama. Objasnila je zašto je odlučila ovo raditi, rizikujući vlastiti život kretajući se granatiranim ulicama.
"Ovaj posao sam počela raditi iz zahvalnosti prema dragom Allahu zato što mi je sin ostao živ kada ga je pogodio četnički snajper. Metak mu je prošao pored srca. Već devet mjeseci, bez obzira na pucnjavu, granate i snajpere, raznosim ovu hranu da bih stigla na vrijeme starim i iznemoglim ljudima donijeti topao obrok i veknu hljeba iz Crvenog krsta da bi preživjeli. Još se teško živi. Još uvijek smo okruženi i trebat će još mnogo vremena da se pomogne starim i nemoćnim", rekla je.
U dokumentarcu zatim vidimo kako je odnijela grah gospođi Anki. Uz naizgled tipično ćaskanje, Anka je priznala da ima želju umrijeti. Fadila joj nije dozvolila da razmišlja na ovakav način.
"Bože sačuvaj, kakvo umiranje?!", rekla je.
"Patim se, teško mi je. Teško je ovo kad se ne vidi, jako teško", odgovorila je Anka.
Fadila je navela kako je na ljude kojima je donosila obroke gledala kao na djecu i da su bili u divnim odnosima. Posjećivala ih je i kada nije dostavljala hranu. Oni bi je pozvali da zapale cigaretu ili popiju šoljicu kafe. Ova žena dobrog srca nikada nije pravila razlike među ljudima. Nije joj bilo bitno kako se ko zove. Pomagala je Đuli, Dalmatinki Ivanki, čika Rami...
"Moji babci, kako ih od milja zovem, su raznih nacionalnosti. Ima tu muslimana, pravoslavaca, katolika... Ljude ne dijelim po nacionalnosti niti bilo čemu drugom. Dijelim ih samo na dobre i zločeste", rekla je.
Oni koji su prije rata imali ugodan život su gotovo preko noći postali ovisni od porcije graha, riže ili makarona. Nekima je zbog toga bilo neugodno, ali im Fadila nije dozvoljavala da se osjećaju poniženim. Brinući o drugima, zaboravila je na vlastite muke.
"U ovom ratu smršala sam 40 kilograma. Ne znam koliko ću još moći izdržati, ali sigurno znam da ću izdržati onoliko koliko bude trebalo. Svaki dan ovo radim - nosim. Osjećam zadovoljstvo i osjećam se korisnom. Čini mi se da je u ratu najvažnije da duh ostane čitav", izjavila je.
Fadila je simbol ljudskosti, prkosa i otpora. Kako je rekla, bila je stara za borbu s puškom te je nesebično pomaganje bilo njen način borbe protiv fašista. I u toj borbi je uspjela. Dobrodušnost uvijek prevagne, pa tako i u najstrašnijim trenucima bosanskohercegovačke historije.
Osim što su ovaj i slični filmovi nepobitan dokaz o zločinima koje je Vojska Republike Srpske vršila nad građanima Sarajeva i drugih gradova, gledaoci mogu shvatiti koliki je značaj reditelja, odnosno umjetnika u periodu opsade.
Iako je oprema za snimanje bila oštećena, sve na čemu su radili pružalo je motivaciju i nadu stanovništvu da će uspjeti preživjeti. Podsjećamo, u periodu opsade "rođen" je Sarajevo Film Festival, koji se danas smatra brendom naše države.
