Alban Ukaj: Bh. kinematografija je kao pacijent na aparatima, ni živ ni mrtav
Jedna od takvih je uloga inspektora Hamze koju je Ukaj ostvario u filmu "Pun mjesec" Nermina Hamzagića koji će premijerno biti prikazan narednog mjeseca na Cottbus Film Festivalu.
"Sretan sam što je Nermin završio taj film i veoma sam ponosan na naš rad. Povjerena mi je uloga inspektora Hamze i pokušao sam stvoriti poseban odnos sa svim likovima koji se tokom te noći punog mjeseca pojavljuju u policijskoj stanici. Tokom snimanja nisam imao osjećaj da li tačno radim ni kako će to izgledati, ali sam vjerovao Nerminu. Nije nam dopustio da griješimo i nakon što sam pogledao jednu od posljednjih verzija filma mogu reći da smo napravili nešto posebno. Publika će imati priliku vidjeti nešto drugačije. Ovaj film ima karakterističan vizuelni identitet za koji je zaslužan Amel Đikoli", rekao je Ukaj u razgovoru za Klix.ba.
Riječ je o ličnoj drami sa snažno prisutnim socijalnim kontekstom i dozom crnog humora koji većinom proizilazi iz odbrambenog mehanizma likova koji tako nalaze način da se nose s teškim životnim situacijama.
"Sigurno je da je ta priča aktuelna. Cijela radnja se odvija u jednom klaustrofobičnom prostoru, policijskoj stanici koja se u nekoj hijerarhiji vlasti bavi sigurnošću građana. Tu dolaze ljudi s manje i više problema, svi se bore za neki svoj prostor na ovom podneblju i svi imaju potrebu doći do izražaja, a usput prave greške, oprostive i neoprostive. Imat ćemo priliku kroz ovaj film vidjeti koliko smo zatrovani političkom svakodnevnicom i koliko se svjesno ili nesvjesno uvlačimo u korupciju. Pokušao sam naći kontrapunkt unutar svog lika i pokazati kako jedna noć može biti presudna da se izmjeni tok života", otkrio je.
Podsjetio je na značaj Cottbus Film Festivala na kojem će debitantski film Nermina Hamzagića biti premijerno prikazan.
"To je veoma bitan festival koji je odlična platforma za jugoistočni evropski film. Bavi se zanimljivim temama, uvijek ima dobar izbor filmova i podržava mlade. Filmovi prikazani u Cottbusu kasnije imaju zanimljiv festivalski život", rekao je.
Brojni rediteljski i glumački projekti
Za Albana Ukaja nema pauze. Pored angažmana u Sarajevskom ratnom teatru (SARTR) niže i filmske uloge. Tako je nakon uloge u filmu "Pun mjesec" ostvario ulogu u kratkom filmu "Aleja snajpera" Ismara Vejzovića i Bafla Sarhanga i dugometražnom filmu "Tabija" Igora Drljače. Uz sve to ovog ljeta je na 25. Sarajevo Film Festivalu premijerno prikazan njegov drugi kratki film "Jama".
"'Jama' je priča današnjice koja govori o tome šta nam je rat ostavio i o mladoj generaciji koja nagađa o strašnim zločinima koji su se dogodili u našem okruženju. Govoriti o Kazanima nam stvara neprijatnost i upravo o tome je Dario Bevanda pisao. O tim zločinima oni malo znaju, ali odlučuju napraviti film kako bi bili prvi koji će o tim zločinima govoriti. Ovaj film je jedna vrsta autokritike nas samih i on govori o izgubljenosti jedne generacije. Imao sam sreću da radim s ljudima koji to razumiju i kojima je stalo da pričaju o tome", rekao je.
Scenarij za jedanaestominutni film "Jama" napisao je Dario Bevanda, uloge su ostvarili Igor Skvarica, Dina Mušanović, Zlatan Školjić i Izudin Bajrović, a nakon premijere na SFF-u pozvan je na nekoliko festivala u Evropi.
"Bojao sam se da je lokalan, ali publika van bh. granica ga je veoma dobro razumjela, jer je zločin univerzalan bez obzira na to gdje se događa", rekao je.
Nekoliko godina ranije Ukaj je režirao svoj prvi kratki film "Kali" koji govori o nacionalističkim maltretiranjima.
"Moj rad jeste jedna vrsta aktivizma, ali je prije svega potreba da govorim o onome što me tišti. Volio bih da sutra dođem u situaciju u kojoj ne moram govoriti o tome. Mi glumci imamo priliku reći nešto u javnom prostoru i bilo bi šteta ne iskoristiti to. Ja sam odlučio da javno progovorim o onome što me tišti, a do publike je da procijeni jesam li približno dočarao ono što sigurno i njih uznemirava. Pogubno je da se zatvaramo i potiskujemo ono što nas mori, jer trebamo iskoristiti odgovornost koju imamo. Moramo biti angažovani, jer je to naša dužnost. Ne smijemo dopustiti da naša profesija postane zabavljačka i pređe u kič i šund", rekao je.
O angažovanosti i umjetničkom integritetu
Vrijeme za kulturu nije lagano i gore je iz godine u godinu, odnos vlasti je maćehinski, a cjelokupna situacija kulminirala je tužbom protiv ministrice Federalnog ministarstva kulture i sporta Zore Dujmović i radikalnim potezom Direkcije MESS-a koja je zbog kontinuiranog umanjivanja finansijskih sredstava odgodila prikazivanje ranije najavljene predstave koja je trebala zatvoriti festival za narednu godinu te organizovala protestni performans. Među učesnicima ovog nesvakidašnjeg čina bio je i Alban Ukaj.
"Samim dolaskom ministrice sve je bilo osuđeno na propast. Nisam se ni nadao da će moje kolege dobiti tu tužbu, no žalosno je što moramo čekati da završi mandat, jer se do tada ništa neće promijeniti. Kulturu smo počeli dijeliti po nacionalnom ključu i to je pogubno i dovodi nas do toga da festival koji ima najdužu tradiciju u regionu i koji naredne godine slavi 60 godina postojanja mora praviti proteste i neke radikalne poteze. Gospođa Dujmović bi trebala shvatiti da kultura ne smije biti propagandno sredstvo za jednu nacionalnu stranku. Ministrica je imala dužnost prisustvovati barem jednom festivalu pa onda donositi odluke. Možda bi joj to pomoglo da promijeni mišljenje i malo se duhovno i intelektualno izdigne. Ne znam šta je rješenje, ali mislim da moramo biti aktivni čitave godine", rekao je.
Osim toga, smatra da je neophodna veća angažovanost.
"Mislim da kod nas generalno vlada stanje apatije. Svako ima pravo izbora i svako u svom mikrosvijetu pokušava naći svoju sreću. Pasivnost nas je dovela do toga da nam je snimanje filmova incident, da malo putujemo s predstavama i da skoro ne izlazimo iz kantonalnih okvira. Tužan sam što pored veoma dobrih autora i glumaca malo radimo. Glumačka profesija je neka vrsta sporta, koliko radite, toliko imate kondicije. Nisam optimističan, ali također mislim da ne treba odustati. Uostalom, najveća kreativnost dolazi upravo u ovakvim situacijama", pojasnio je.
Na kraju razgovora Ukaj je napravio paralelu između kinematografije u BiH i na Kosovu.
"BiH se ne može ni sa kim porediti. Kosovo, jedina zemlja koja ima vizni režim u regiji, ima budžet od 2 miliona eura. Kosovo godišnje snimi šest filmova, BiH eventualno jedan. Direktor Fondacije na Kosovu je veoma angažovan, mnogo lobira i konstantno radi na unapređenju centra za kinematografiju i povećanju budžeta. U isto vrijeme, u BiH se scenariji biraju po geografskoj lokaciji, a ne po kvalitetu. Zbog svega toga bh. kinematografija mi izgleda kao pacijent na aparatima, ni živ ni mrtav", zaključio je Ukaj.
