Intervju / Amina Begović: Idući na probu pretrčavala sam tri snajperske ulice, kakva trema može biti poslije toga?
Trenutno radi na predstavi "Sarajevski trgovac" autora Igora Štiksa, a u režiji češkog reditelja Michala Dočekala. Donosi priču o Sarajevskoj hagadi koja je opstala kroz ratove, kao i o ljudima koji zaslužni za to što je ona opstala. Begović glumi stranu novinarku Judy Thompson. Praizvedba "Sarajevskog trgovca" zakazana je za 28. februara u Narodnom pozorištu Sarajevo.
"Sarajevska hagada je tri puta spašavana. Vjerujem da bi se neko žrtvovao da je spasi, isto kao što je bilo pitanje spašavanja duše činjenicom da smo išli u pozorište i igrali predstave. Nije pitanje materijalne vrijednosti Hagade, koja je neprocjenjiva. Ipak, postoji procjena cijene, ali ne postoji cifra za njenu vrijednost. Uvijek ima ljudi koji su svjesni toga više nego drugi i koji bi je opet životom čuvali", kazala je Begović.
Smatra da se ovim poslom ne bave ljudi koji nisu totalno zaljubljeni u sve što muzej znači i da su oni zaista fanatici i zaljubljenici i kojima je svrha života da budu tu.
"Svakom direktoru muzeja nije 'furka' da postane direktor nečega nego da ga zaista čuva životom. Ti ljudi imaju mizerne plate. Održavaju razne manifestacije i postavke, pokušavaju osmisliti tematske večeri samo da bi privukli ljude. Jako mi se sviđa Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, koji ima otvorena vrata za djecu. Možeš organizovati potragu za blagom. U isto vrijeme imaju kustosa koji ih vodi kroz to. Imaju popularne cijene za studente, učenike, dječicu koje vode iz vrtića… Naša generacija prošla je dovoljno toga i svjesna je vrijednosti svakog artefakta. Moramo stvoriti nove generacije koje će se zaljubiti u to i danas - sutra će neko od njih biti čuvar tog svijeta", rekla je.
Kao što je spomenuto, njoj je u "Sarajevskom trgovcu" pripala uloga novinarke Judy Thompson koja je poslana u našu državu. Begović je za pripremanje uloge dosta pomoglo ono što je Christiane Amanpour radila dok je naša zemlja bila pod opsadom.
"Christiane Amanpour koja je promijenila sistem novinarstva svojim izvještajima iz Sarajeva. To nije puko izvještavanje. Ušla je u grad. Zapravo, ne samo u Sarajevo, išla je po cijeloj BiH. Srcem i dušom je ušla u to. Njeno izvještavanje je postalo i intimno. Nije više bilo samo neutralno. Ova novinarka iz predstave je otprilike tu negdje. Nema prevelik zadatak u predstavi, ali je on ipak iznimno važan. Zahvaljujući njoj sazna se u svijetu za Hagadu. Počinju se natjecati za Hagadu i pokušavaju da je se dokopaju. Tu se 'zavrne' cijela priča. Sve ode u drugom smjeru zahvaljujući toj novinarki", objasnila je.
Ko je bio sarajevski trgovac i u kakve probleme je upao
Ono što će se mnogi gledatelji zapitati je to ko je zapravo bio sarajevski trgovac. Naime, riječ je o Jozefu Koenu koji je prodao Hagadu.
"On je pravi vlasnik Hagade koji je došao u tešku finansijsku situaciju. Da bi othranio djecu i održao svoju radnju živom, prodao je muzeju za mizerne pare. Kada je došao da uzme makar njenu repliku, ispostavilo se da je ona duplo skuplja od originala. To je priča o Jozefu Koenu, sarajevskom trgovcu, najlošijem trgovcu na svijetu", objasnila je.
Zanimalo nas je i kako se češki reditelj Michal Dočekal dosad snalazi prilikom rada na ovoj predstavi s obzirom na to da ne dolazi s naših prostora.
"Po onome kako radi dosad i po onome kako je sa Štiksom bio u komunikaciji, vidim da ga je priča dirnula. Ona je sveopća. Ima veze s ratovima, ali više ima veze s ljudskom dušom, hrabrošću, ljubavlju... Tu je i pitanje o ljubavi između muškarca i žene. Sve se toisprepliće. Mislim da nije važno s kojeg si područja. Ima nekih stvari koje stvari su prepoznatljive za Sarajevo pa su 'pipave' i mi onda kažemo reditelju: 'E, to ne može.' Jako je važno naglasiti da kada je Štiks pisao tekst, nije išao po pukim faktima. Priča jeste tačna, ali je gro toga fikcija. Predstava, kao i film, podrazumijeva fikciju da bi se dodalo na zanimljivosti, dramaturgiji itd. Naravno, bit će napisan tekst u kojem će to sve biti navedeno kako ljudi koji su učestvovali u spašavanju Hagade ne bi rekli da je to laž. To nije laž, već fikcija", ispričala je.
O dugogodišnjoj karijeri u pozorištu i utjecaju političkih prilika na ovu instituciju kulture
Zanimljiva je činjenica da je ova glumica na pozorišnim daskama skoro 50 godina. Počela je glumiti već u djetinjstvu. Smatra kako ovo nije posao, već ljubav i zadovoljstvo. S obzirom na njeno veliko iskustvo, zanimalo nas je s kojim otežavajućim okolnostima se pozorište, nažalost, susreće.
"Mi jesmo na budžetu. Odluku o tome koliko će novaca dobiti pozorište i koliko će ono programa izvesti u većini slučajeva zavisi od ljudi koji nemaju pojma o pozorištu. To je tužno. Da znaju koliko košta produkcija jedne velike predstave da bi ona zaista bila velika, otišla u regiju pa i svijet... Mora se mnogo uložiti u to. Koliko se uloži, toliko se dobije. Znam da se pozorište može napraviti i u ratu smo pravili perfektne predstave bez ičega, ali ne može se uvijek s koca i konopca. Treba nekad nešto i uložiti", navela je.
Još jedan problem je taj što mladi glumci i glumice rijetko dobiju priliku za stalni angažman. Begović to smatra nepravednim.
"Nije pitanje politike pozorišta. Trenutno u pozorištu ima maksimalno 25 uposlenika Drame. Pred sami rat bilo ih je 44. Svako mjesto koje bismo željeli otvoriti za mladog čovjeka je kukumačenje ministarstvu da otvori to mjesto. Ne znam kome je ta suluda politika pala na pamet. Mladi glumci dobiju ugovor na godinu dana. Nakon toga im se prekine staž. Igraju predstave i dobiju honorar, ali onda svaki glumac koji je već ušao u pozorište mora ponovo izaći na audiciju. Pri tome ga gledamo mi koji igramo s njim i moramo procijeniti. Kako se odlučiti? Srce te boli što ne možeš primiti sve", rekla je.
Spomenula je i kako oduvijek postoji priča da je klasa uspješna ukoliko se dvoje glumaca nastavi baviti ovim poslom.
"Ima ljudi koji odu u novinarstvo, žene se udaju, rode djecu, odluče da će se baviti nekim drugim poslom, muškarci shvate da ih više zanima nešto drugo… Gluma nije baš lagan hljeb, ali ljudi koji zaista 'grizu' i kod kojih 'bljesne' ekstremni talent većinom ne ostanu nezaposleni", kazala je.
Naravno, institucije kulture i politika su povezani. Samim tim nastaje plodno tlo za dodatne poteškoće s kojima se umjetnici, željeli to ili ne, moraju nositi.
"To se dogodilo u nekoliko navrata. Ne bih spominjala imena. Neki ljudi su po političkoj liniji tu zalutati. Nekada me uhvati tuga što se ta mjesta vezuju za izbore i političke stranke koje su pobijedile. To ne bi smio biti slučaj, barem ne kod institucija koje su zaista vrijedne čuvanja. U ovom trenutku imamo ogromnu sreću da je Dino Mustafić tu. On apsolutno poznaje materiju i više od toga. Rukovodilac ansambla nam je Vedrana Božinović koja je vrlo aktivna. Ona je prva žena na toj poziciji. Jako dobro radi svoj posao", navela je.
Kada je riječ o rukovodećim pozicijama, raste mogućnost da ubuduće žene počnu preuzimati kormilo u svoje ruke. Ova glumica je, između ostalog, pohvalila Maju Salkić, direktoricu Sarajevskog ratnog teatra (SARTR).
"SARTR radi baš žestoko i ide iz dobre predstave u dobru predstavu. On se već godinama unazad profilirao kao pozorište koje je blisko ljudima. Pozorište mladih se malo pogubilo u dramskom programu. Postalo je više pozorište za djecu, ali to je uredu. Možda je to pravi put - da se Pozorište mladih bavi dječijim pozorištem. Ono što je nekada bilo Pozorište mladih sa svojim dramskim programom preuzeo je SARTR. Profilirao se i čak za neke eksperimentalne, vrlo hrabre i uspješne stvari, uspješne reditelje i dobre pisce. Baš mi se sviđa kako rade", ispričala je.
Jesu li glumice u lošijoj poziciji u odnosu na svoje kolege glumce
Pitali smo Begović smatra li osjećaju li žene koje bave ovim poslom pritisak da se moraju dokazivati više od muškaraca.
"Generalno je u pozorištu mnogo manje dobrih ženskih likova nego muških. To je činjenica. Sada u predstavi imamo 15 glumaca, a od toga su samo četiri glumice. Ti po nekom redoslijedu upadaš u predstavu. Naravno, s jedne strane je vizija reditelja i toga ko mu treba, a s druge strane je činjenica da pored toga što imamo divnih, dobrih i dragih glumica u pozorištu, muškarci imaju više šansi. Kada ti dijete dobije temperaturu, muškarac će se bez problema spremiti ako mu je žena kod kuće. Ženi je teže izaći iz kuće ako ne organizuje neke tetke ili tete koje će se pozabaviti time. Rijetki su muškarci koji znaju te sitne majčinske tajne", odgovorila je te dodala kako je primijetila da se u mlađim generacijama to ipak mijenja. Mladi postaju podjednako posvećeni svojim porodicama, što je itekako pohvalno.
O izazovima rada tokom opsade Sarajeva i zainteresovanosti publike za pozorište
Tokom intervjua smo se prisjetili i nekih njenih ranijih projekata. Među njima je predstava "Alcestis" Harisa Pašovića. Na njoj je radila 1994. godine, tokom opsade Sarajeva. Sarađivala je i sa Suadom Kapić. Tada je bila na početku karijere. Koliko su ove okolnosti utjecale na njeno stasavanje kao glumice?
"To je neprocjenjivo iskustvo. Nakon prve svoje predstave sam napravila dugu pauzu jer sam jedno dijete dobila dok sam studirala na Akademiji scenskih umjetnosti, a drugo sam dobila odmah poslije studiranja. To je bila moja odluka da tada završim taj dio svog porodičnog života i da se onda bavim poslu. Kada sam sam krenula na prvu probu, mislila sam da će me trema uhvatiti jer je prošlo neko vrijeme, ali da bih došla do Doma izviđača, morala sam pretrčati tri snajperske ulice. Kakva trema može biti poslije toga?", kazala je.
Učestvovala je i u obnovi predstave "Tvrđava". Zanemarujemo li danas naše velike pisce poput Meše Selimovića i Ive Andrića kada je riječ o postavljanju njihovih djela na pozorišne daske?
"Oni nisu u ćošku, ali je došlo vrijeme da se malo pozabavimo novim tekstovima, novim ljudima i temama. Klasici nikada neće propasti. Ni Shakespeare nije propao. Uvijek ćemo im se vraćati. Ove godine je Narodno pozorište Sarajevo uzelo da uradi tekstove domaćih autora. Većinom su to praizvedbe. Moram otvoriti vrata i novim stvarima", smatra.
Što se tiče o zainteresovanosti publike za odlazak u pozorište, glumica je itekako zadovoljna trenutnim stanjem. Uvriježeno mišljenje da su za predstave zainteresovane uglavnom starije generacije ispostavilo se netačnim.
"Činjenica je da je u posljednjih nekoliko godina sve više publike u pozorištima. Otprilike je ravnopravno. Dakle, ne govorim o organizovanim predstavama za škole. Na 'normalnim' predstavama je odnos mlađe i starije publike 50 - 50. Sve je teže doći do ulaznice. To je divno. Sjećam se jednog perioda kada je na svjetskom nivou vladala finansijska kriza. Znalo se dogoditi da nas je više na sceni nego u publici", kazala je Begović na kraju razgovora za Klix.ba.
