Intervju / Andraš Urban: Svjestan sam mita o Sarajevu prije '90-ih, glupo je misliti da je to naličje i ovih vremena
Urban u razgovoru za Klix.ba pojašnjava šta će to publika moći vidjeti na daskama koje život znače te po čemu se "Seljačka opera" razlikuje od drugih komada.
"To je predstava koja se pjeva, koja se pleše, i koja se glumi, to jest izvode je dramski glumci u dosad neobičajenom pozorišnom žanru. Sa svakom svojom predstavom se trudim da uradim nešto što je i za mene izazov. Znači ne zanimaju me isprobani recepti ili već za mene viđene stvari. Svaki projekat je i svojevrsna avantura, gdje se postavlja novi pozorišni jezik, ili se vrši promišljanje i razvoj već dostignutog", kaže nam na početku razgovora srbijanski reditelj.
Tekst koji je pisao Bela Pinter proizašao je iz mađarskog folklora, a Urban kaže kako smatra da je on stvarao "Seljačku operu" kada se pojačavalo forsiranje nacionalnih vrijednosti, koji su uglavnom potkrepljivali sa nekom narodnom umjetnošću.
"U njegovoj kreaciji shvatimo koliko je taj svijet ustvari bolestan, neplodan, osuđen na propast, ali Bela Pinter voli ovaj svijet, pa i ljude. Prilazi im sa velikom ljubavlju i duhovitošću. Na neki način stvara nacionalnu umjetnost dekonstruišući istu. Taj pristup je bitan i meni, istina na sasvim drugačiji način. No, umjetnost jeste humanistička disciplina, govorimo o čovjeku kakav god da je… čovjek jeste smiješan, veseo i tužan, dobar i zao. Znači čovjek je čovjek. Sklop suviše strašnih stvari. I to dokazuje u svim historijskim vremenima pa i sad. Teško da se stvori novi svet ili novi život bez ozbiljnog suočavanja sa prošlošću, bez ozbiljnog odricanja samoga sebe, bez ozbiljnog obračuna... sa sobom", pojašnjava reditelj.
Pozorište je zabava koja mijenja svijet
Uzevši u obzir da je Urban prepoznatljiv po pozorišnim komadima koji nerijetko kritikuju društveno-političku stvarnost - on ističe da tu istu "društveno-političku stvarnost koristi kao pozorišni materijal, a ne obrnuto".
"Svijest gledaoca je već određena društvenim tabuima, očekivanjima, političkom ideologijom pa je najčešće jasno šta ih provocira ili na šta reaguju na različite načine. Da raščistimo i milioniti put – pozorište je zabava. Čak i ono koje uporno govori za sebe da je riječ o nečemu važnijem. Da je riječ o promjeni svijeta. Jeste. To je zabava koja mijenja svijet. Bar svako dobro i ozbiljno pozorište ili umjetnost to radi", ističe u nastavku razgovora.
Za "Seljačku operu" kaže da u svojoj estetici posjeduje one elemente koji jesu dio naše stvarnosti pa i sapunica i reality, mada se ne bavi tim principima, ali ih estetski sublimira, usvaja.
"A likove znamo. I one koje krivimo, i nas same koji samo okrivljujemo druge i prebacimo odgovornost. I naravno sve nas koji vučemo teret prošlosti na ovaj ili onaj način, bez da to priznajemo ili razradimo. I šta ako je ta prošlost još surovija, mnogo mnogo surovija od onog što smo dosad znali i zamišljali…?", navodi Urban.
Nadovezujući se na prethodno rečeno da je pozorište zabava koja mijenja svijet, reditelj nam kaže da ima sposobnost da mijenja društvo "isto koliko i jedna dobra knjiga".
"Ne morate očekivati da gledajući vašu predstavu publika krene na barikade. Ko ste vi da to želite ljudima… publika gledajući vašu predstavu vodi intiman, unutrašnji razgovor sa onim što vidi i doživljava pa donekle i sa samim sobom. Pozorište nije nešto što za učinak ima mijenjanje društva. Bar ne u tom doslovnom smislu. Nego njegovo dešavanje je sama promjena. Sama predstava je društveni čin. Naravno nije nebitan kvalitet i sadržaj tog događaja", pojašnjava.
Sarajevo je grad bez tipičnosti drugih gradova
Pored društvene odgovornosti umjetnosti koja je često tema u javnosti, ono što se od onih koji se njome bave često očekuje jeste iskazivanje mišljenja u javnosti o skoro svemu aktuelnom. Urban kaže da se niko ne treba tjerati da se izjašnjava o bilo čemu, ali da "ako ste kukavica, onda ne trebate tražiti tretman heroja".
"Mislim da je odvratno tjerati ljude da se izjašnjavaju po društvenim mrežama. I džaba se borite kroz svoju umjetnost i kroz svoj život (valjda postojite i u nekim drugim krugovima, a ne samo na internetskim i ili medijskim platformama) - ništa se ne računa dok ne zauzimate stav o bilo čemu, oko čega je nekome palo na pamet da se vi izjasnite. Ne govorim sada o kukavičluku. Govorim samo o tome da ipak je nemoguće i nepotrebno da svaki umjetnik ili ozbiljni čovjek zakorači u svačiju je*enu blatnjavu rupu koja ustvari samo doprinosi tuđim karijerama", kaže nam.
Istaknuo je kako smatra da niko nema pravo da tjera druge da se izjašnjavaju o bilo čemu: "To je vaša stvar. No ako ste kukavica, onda ste kukavica. Ni to ne treba zaboraviti. Pa ako ste kukavica nemojte bar tražiti da se ophode prema vama kao prema heroju".
Uzevši u obzir da se treći put vraća u Sarajevo, Urban je s nama podijelio i svoj doživljaj i odnos s glavnim gradom BiH.
"Da raščistimo. Sarajevo je grad koji i zbog svoje multikulturalne i jugoslovenske prošlosti na neki način zahtijeva da ga volite. Kao da je nemoguće ne voljeti. Vjerujte vrlo je moguće. Svjestan sam onog mita i stvarnosti koji je predstavljao prije devedesetih, i rađanju rokenrola i prve droge na prostorima bivše Jugoslavije i sve te ljubavi što su ljudi ovdje doživjeli, ali glupo je misliti da je ta liberalna, slobodarska i tolerantna stvarnost koju znamo iz sjećanja naličje i ovih vremena", započinje.
Kazao je i kako njegova generacija i generacija "naših roditelja nosi teret neke prošlosti i nikako da se suočimo sa onom sadašnjošću koji živimo".
"Neke moje kolege ponekad doživljavam kao neke kontraobavještajce koji samo doprinose stvaranju neke lažne utopijske slike određenih društava i prostora, jer pričajući s njima vama se čini da je sve još uvijek nekako drugačije, ali kad tad se morate se suočiti i sa tim, da je stvarnost već pregazila ta vremena, te vrijednosti. Možda će vam zvučati kao paradoks sada, ali ja volim Sarajevo. Sarajevo za mene jeste grad bez tipičnosti drugih gradova", kaže Urban.
Pojašnjava da pričati o multikulturalnosti "ako smo iskreni nigdje nema puno smisla".
"Uglavnom u biti nemate multikulturalne opcije nego postojanje raznih kultura jedan pored drugih, i uglavnom se bore za prevlast. Kad tad će doći naše vrijeme. Ali ja volim Sarajevo. Ne volim licemjerstvo. Treći put radim u ovom gradu. Doživio sam i zagrljaje i šamare. Zato i pokušavam biti iskren. Iz ljubavi i poštovanja. U ovom gradu žive ljudi koji su mi bitni, na neki način je i moj dom. Na neki način…", zaključuje na kraju srbijanski reditelj.
Hrvati se dive "ljudima u crnom": Napravili su ludnicu, kao da se igralo u Sarajevu
