Intervju / Andrej Nikolaidis: Ljudi se boje da nakon nacionalnih politika može biti samo gore
"Mađarska rečenica" je priča o izbjeglištvu. Koliko su priče iz ove knjige slične današnjim, koje su to dodirne tačke izbjeglica iz "Mađarske rečenice" sa današnjim izbjeglicama?
Sudbina naratora, koji je izbjeglica iz BiH, prepletena je sa sudbinom izbjeglica iz Sirije koji pokušavaju doći u EU. Naš junak je veoma nespecifična izbjeglica, to nije junak koji iziskuje sućut, nije žrtva, nego neko prilično ponosan i neko inteligentniji i sposobniji nego većina domaćeg stanovništva. Time sam želio reći da izbjeglice nisu ljudi koji će vam prodavati kebab ili raditi na pijaci, nego su možda inžinjeri ili neki genijalni ljudi. Kao što je naprimjer bio Walter Benjamin, čuveni njemačko-jevrejski filozof koji igra važnu ulogu u knjizi, a koji je život skončao pokušavajući pobjeći od nacista u tadašnjoj Evropi. Dakle, to je priča o Evropi iz koje se bježalo i o Evropi u koju se sada pokušava pobjeći. To jeste priča o izbjeglištvu i mislim da su izbjeglice uvijek iste jer postoje jezive stvari koje zauvijek gubite. Bez obzira na nostalgiju, mogućnost prisjećanja koja uvijek znači izvjesno poliranje prošlosti i bez obzira na nadu koja uvijek postoji i strah, svaka od tih priča je ista. Mogu se mijenjati prijevozna sredstva kojima ljudi pokušavaju pobjeći ili vojske od kojih oni bježe, ali uvijek bježe ka nadi, bježe od straha i neke vrste zla.
Hoćete reći da iako je historija učiteljica života, mi ne učimo iz nje?
Ne, mi kao vrsta nismo sposobni učiti iz vlastitog iskustva i mislim da smo prilično limitirani kada je riječ o sposobnosti učenja, osobito danas kada ljudi ne žele učiti, već žele saopćavati mišljenja i više nego ikad imaju potrebu da sve odmah komentiraju i bez zazora glasno govore o stvarima o kojima ne znaju ništa. To je posljedica neznanja i prepotencije, jer bez određene historijske distance čak i najmudriji čovjek ne može pravilno protumačiti zbivanja.
U ovoj knjizi ste kroz prizmu sebe izvrgnuli ruglu jednu banalnu poziciju današnjeg intelektualca, njihovu zarobljenost i ograničenost i pristajanje na kompromise koji su izdaja vlastitih principa.
Intelektualci to uvijek rade, a mislim da za intelektualca nije bitno da bude moralni uzor jer nije važno ko vam govori, nego šta govori. Čak i moralno odvratan čovjek može reći nešto što je mudro, pametno i tačno. O Hegelu ili Platonu loš čovjek može znati više nego dobar i to je ono što je bitno u tom slučaju. Intelektualci često igraju na moralnu vrlinu koja može pokriti izvjesnu intelektualnu hendikepiranost, a s druge strane neki izuzetni umjetnici time opravdavaju vlastitu moralnu nakaznost. Kao i u svemu drugom i tu postoje najmanje dvije istine, jer kako kaže jedan od junaka moje priče, sve dobre priče su u najmanju ruku dvosmislene. Mnogo je načina da se nešto protumači, neko to doživljava kao razlog za strah, a ja mislim da je u tome ljepota svijeta.
Poseban kvalitet "Mađarske rečenice" je prisutnost autoironije. Šta nam ta autoironija govori i koliko je ona karakteristična za područje Balkana?
Autoironija je specifična za Bosnu, za Crnu Goru nije. U Crnoj Gori ljudi sebe doživljavaju smrtno ozbiljno, a ja mislim da je ne uzimati sebe zaozbiljno osnovni preduslov da budeš uzet zaozbiljno. S ljudima koji hodaju kao biste i kao helijem napuhani baloni ja ne znam o čemu bih razgovarao, a takvih je u Crnoj Gori mnogo. Prema njihovom mišljenju, to su sve hodajući budući klasici. Ni u Srbiji nema mnogo autoironije. Za Matiju Bećkovića ili Dobricu Ćosića ne možete reći da su autoironični. Svetislav Basara dakako zna biti, ali on nije klasik te vrste. Tako da mislim da je autoironija naročito izražena u BiH gdje vam sredina prosto ne dopušta da pravite svoju bistu i polirate je po čitav dan, jer je posve izvjesno da ćete postati ne predmet divljenja, nego predmet sprdnje. To što vam sredina ne da da se razmećete vlastitom veličinom je veoma dobro i to je nešto što veoma volim u Bosni.
Je li "Mađarska rečenica" metafora za život?
Ona dakako može biti i tako shvaćena jer život teče, Dunav teče, rečenica teče... Svi tečemo ka kraju. Prema tome, jeste i metafora za život. Kada pišem tekst volim ga otvoriti za različita tumačenja i dodati mu, ako je potrebno, višak značenja. Mislim da je to mnogo bolje, nego da bude forma koja ne znači nego prazno zveči.
Osim pozitivnih kritika zbog svojih tekstova ste dobijali i tužbe, prijetnje, čak diplomatske protestne note. Kako danas gledate na to sve?
Nekidan bih vam rekao možda da mi je žao zbog toga, jer mi nekad jeste žao iz razloga što je to bio gubitak vremena. Ali danas je naprimjer takav dan da ću vam reći da mi nije žao. Istina je i jedno i drugo, jer čovjek varira u tim dvojnostima pa čak ni jednostavne stvari kao što su vlastito iskustvo i prošlost ne može tako lako sklopiti u koherentnu priču iza koje će sam stoprocentno stati. Bilo bi razumno da se nisam izlagao tolikim sukobima, jer bih imao više vremena za pisanje književnosti, ali s druge strane je moja najdublja ljudska potreba bila da ponekad tekstom, na jedini način na koji ja mogu, uzvratim na uvrede i ono što doživljavam kao nepravdu i moralne nakaznosti. Lična mi je satisfakcija da onima koji su osioni, kvarni i moćni ponekad priredim to da, kada pročitaju moj tekst, osjete neprijatnost, ljutnju, bijes. To nije puno, ali meni je posve dovoljno.
U svojim radovima često se dotičete nacionalnih politika...
Zato što mi izludjesmo od svih naših nacionalnih politika. Dakako, to je najvidljivije u BiH, ali je manje-više isto svuda u regionu. Sve su to političke elite koje vladaju na politici straha. To je politika koja dovodi do toga da kada dođe izborni dan vi za njih ne glasate zato što oni imaju bilo kakvu vrlinu ili mislite da su dobri, već zato što su drugi možda još gori i strah vas je šta će se desiti ako dođu ti drugi. Opozicija politici straha bila bi politika nade, uvjerenje da kao građanin tim činom izlaska na izbore ili bilo kojim drugim političkim činom možete nešto promijeniti. Želim vjerovati da je ta politika moguća ovdje. Ali činjenica je da je ta politika i opasna, vidjeli smo to na primjeru Baracka Obame koji je najsvježiji predsjednik koji je došao talasom probuđene nade. A to je završilo dolaskom Trumpa i neke vrste konzervativne revolucije koja se sprovodi po SAD-u. Kada probudite nadu opasno je da je iznevjerite, ali je još gore kada ste prisiljeni da živite i politički djelujete lišeni bilo kakve nade, a vođeni golim strahom. Kada upumpate toliku količinu straha u društvo, kao što to čine naše političke elite, kada se svi mi iz raznih razloga bojimo jedan drugog, a jedini sadržaj javnog prostora postane strah, tu ne možete očekivati ništa dobro.
Posljedica politike straha je to što biramo konstantno iste političare?
Da, jer se bojimo da bi drugi mogli biti još gori. Niko u Crnoj Gori ne glasa za Demokratsku partiju socijalista 25 godina jer su oni brilijantni, sjajni i perfektni. I u BiH svi znaju da vladajuće nacionalne partije ne valjaju. Jedino obrazloženje činjenice što ipak glasaju je jer se boje da bi nakon njih moglo biti gore. Ali u jednom trenutku će postati toliko loše da će se urušiti samo od sebe, a kad se to dogodi važno je imati oformljenu konstruktivnu politiku koja može djelovati, inače ulazite u prostor rizika da se zaista uspostavi vlast koja će biti još gora.
Postoji li neka "ohrabrujuća" politika koja je ispravna u zemljama bivše Jugoslavije?
Mislim da je danas pitanje da li bilo gdje postoji neka snažna ohrabrujuća politika. Vidite da sve ide krivo, ono što se zvalo zadana demokratija polako postaje oligarhija, to se vidi i po šemi svjetskog bogatstva koja izgleda kao piramida - mali broj osoba posjeduje više nego svi ispod zajedno. To se formalno još uvijek zove zapadna demokratija, ali to je negdje ogoljen totalitarni sistem kao naprimjer u Rusiji, a negdje to ima demokratsku formu kao naprimjer u SAD-u. Ali poenta je da mali broj ima sve više, a veliki sve manje. U takvoj situaciji jedina suvisla emancipacijska politika je politika koja će promijeniti raspored bogatstva.
Čini mi se da je kod nas demokratija odavno takva kao danas na zapadu.
Očito su ovi naši političari bili avangardni umjetnici, išli su korak ispred vremena i odmah uspostavili demokratiju kakva je danas u zapadnim zemljama. Na tome im treba čestitati, ipak su oni vizionari koji su naivno vjerovali u demokratiju i znali su da je to samo način da se dobro zaradi. Sve ovo govorim sarkastično, ali je to evidentno, jednim dijelom i tačno. Objektivno ćemo imati problem uvjeriti ljude da je demokratija nešto vrijedno, jer je postala izopačena. To znači da ćemo morati smisliti mehanizme kojima ćemo vratiti povjerenje ljudi u to da svojim djelovanjem i glasanjem mogu nešto promijeniti.
Kako gledate na političku poziciju ljevice u zemljama regiona. Ima li perspektivu, treba li joj "refresh" i šta može biti alternativa etnonacionalnim opcijama?
U ovom trenutku je evidentno da ljevica nije dovoljno jaka, ali ona je historijski, a i u budućnosti jedina alternativa ovome što imamo. Drugo je pitanje šta je danas ljevica i kako bi ona trebalo da izgleda s obzirom na to da je sve promijenjeno - pojam klase onako kako ga je Marks definisao više ne funkcioniše, figura neprijatelja je uveliko promijenjena, mnogi krediti su potrošeni kroz neuspjele revolucije dvadesetog vijeka. Jasno je da vlada prilična konfuzija, ljevica je usitnjena, razjedinjena i nemoćna kao nikad, a sve se to dešava u situaciji kada je potrebnija više nego ikad nakon 1992. godine.
Jeste li optimistični? Mislite li da je moguća neka katarza i promjena nabolje?
Uvijek sam optimista u smislu da mislim da je katastrofa i konačni slom šansa za nešto drugo, takvog se sloma i ne bojim zbog toga. Ako se nešto mora srušiti bolje je da se sruši što prije, jer životi prolaze u odbrani nečega što ne može biti odbranjeno i u strahu od budućnosti koja će svakako stići. Šta god treba da se desi neka se desi odmah jer svakako tome pobjeći ne mogu, to je moj stav.
