Bojan Stojčić: Žene Kruščice hrabrije su od mnogih umjetničkih interpretacija građanske borbe
Stojčić je magistar grafičkog dizajna, a mnogi njegovu umjetnosti definišu kao konceptualnu. Pojašnjava kako je za bavljenje umjetnošću koja je smještena u javnom prostoru, naročito u državi kao što je Bosna i Hercegovina, potrebna odlučnost i upornost. Ipak, kao izuzetno hrabre osobe navodi žene Kruščice koje su uspjele odbraniti rijeku.
"Javni prostor i javni diskurs u našoj sredini jednako su oblikovani kako traumom i ožiljcima rata koji nažalost i dalje definišu našu stvarnost, tako i uvriježenim patrijahalnim obrascima gdje svaki istup ka javnom mora biti uniformisan na način na koji ta sredina misli da je jedini ispravan i moguć. Rad i organizacija bilo kakve vrste rada koji ne potpada pod Daytonske ili neoliberalne matrice proizvodnje u našem društvu iziskuje hrabrost. Recimo da akcija žena Kruščice svakako iziskuje više hrabrosti od mnogih umjetničkih interpretacija građanske borbe", govori.
Angažovana umjetnost
Proteklog mjeseca izveo je seriju performansa "Historija kamenu, budućnost vjetru". Izvedeni su na historijski značajnim lokacijama: na Spomeniku zračnoj eskadrili NOB-a Medeno polje u Krajini, Partizanskom groblju u Mostaru te Spomen-parku Vraca u Sarajevu. Nosio je oficirski mantil, puhao bijele balone i zatim ih vezao za sebe. Poprimio je izgled utvare kojim je želio oslikati zatočenost između prošlosti i budućnosti. Ovim je dokazao da su umjetnost i historijske lokacije, odnosno politika u neraskidivoj vezi.
"Umjetnost, kao i svaka druga ljudska djelatnost, jeste politika. S tim da umjetnost posjeduje mogućnost osvještavanja same sebe, propitivanja svojih okolnosti i sredine, te otvaranja važnih pitanja. Serija performansa 'Historija kamenu, budućnost vjetru' koju je kurirala Šejla Kamerić, rađena je na zapuštenim spomen-obilježjima NOB-a, lokacijama velike simboličke nabijenosti. Ovaj rad kojim na određeni način svoj dah vezujem za sebe progovara o potrebama i nemogućnostima zadržavanja određenih historijskih momenata i istina. Upravo sistematsko odsustvo brige i namjerno zapostavljanje naših itekako važnih identetskih odrednica, kao što su antifašizam i spomenici njegovoj borbi, svode našu državu isključivo na tržište robe, ideologije i jeftine radne snage", kaže.
Stanovnicima Sarajeva naročito je bio simpatičan oglas koji je prošlog ljeta postavljen na zgradu Umjetničke galerije. Na njemu je pisalo: "Momak (31), traži osobu s kojom bi razgovarao o umjetnosti." Danima se nagađalo ko je dotični čovjek, a iza svega krila se namjera Stojčića da izazove razgovor o umjetnosti.
Propitivanje društvene stvarnosti
"Izložba 'Viva la Transicion' koju je kurirala Amila Ramović otvorena je prošle godine u Umjetničkoj galeriji BiH i nudila je jednu zaokruženu cjelinu radova nastalih u Sarajevu i Berlinu tokom nekoliko godina. Oglas na fasadi galerije jedan je u nizu radova iz serije 'Tražim osobu' koju radim već neko vrijeme. Oglas u kojem tražim nepoznatu osobu za razgovor o umjetnosti i dajem svoj lični broj telefona, počeo sam raditi kroz lokalne novinske oglase da bi se kroz nekoliko godina transformisao u intervencije većeg formata u javnom prostoru. Oglas služi kao okidač razgovora o umjetnosti, a razgovor o umjetnosti ukoliko je valjan, je razgovor o politici, radu, javnom i intimnom. To naravno nije nov način umjetničke proizvodnje, rekao bih da pripada nekim historijskim linijama interveniranja u javnom prostoru, ali je definitivno novi način propitivanja pozicije umjetnika i umjetnosti, institucije i publike, javnog i intimnog u našoj sredini. Razgovarati sa apsolutnim strancem o pitanjima slobode, intime i društvenog određenja sjajno je iskustvo i mislim da se baš u tim nespretnim riječima preko telefona često desi sjajna poezija", govori.
Prije dvije godine Stojčić je učestvovao u radu "Die Deutsche Turnkunst". Radnja je bila smještena u Berlinu, a, pored njega, učestvovali su ljudi koji se nastoje uklopiti u njemačko društvo. Ono se često smatra "vrhuncem liberalizma".
"'Die Deutche Turnkunst' kolektivni je rad koji sam uradio skupa sa stotinu drugih imigranata različitog porijekla koji pokušavaju biti dijelom njemačkog društva. Na zabavan način promišljali smo napore koje pojedinac podnosi kako bi 'učestvovao' ili 'pripadao' određenom društvu. Berlin kao sredina jeste evropska utopija na površini, posebno kada se radi o umjetničkoj i kulturnoj proizvodnji, ali ispod površine radi ogromna birokratska mašina nužna da utopija funkcioniše. Pripadati znači pratiti pravila", kaže.
Navodi kako prije svega cijeni ljudski rad, bila to umjetnost, uslužna djelatnost ili poljoprivreda. Samim tim cijeni i umjetnost koja progovara o radničkim i ljudskim pravima. Trenutno se nalazi u Berlinu gdje s Hanom Ćurak radi na performansu "Soaking wet" u Pickle Baru, projektu renomirane umjetničke grupe Slavs and Tatars.
"Kroz ovaj rad propitujem politike odmora. Vrlo sam počastvovan što mogu biti dio njihovog programa i realizirati još jedan rad u Berlinu. Također mi je zadovoljstvo što kroz suradnju sa profesorom Bojanom Hadžihalilovićem imam priliku ponuditi svoja znanja i promišljanja studentima Akademija likovne i scenske umjetnosti. Naš istraživački i umjetnički projekat 'Hiroviti grad' nastavlja se širiti i postojati u javnom prostoru. Uz to učestvujem u nekoliko tekućih i nadolazećih izložbi u Skopju, Beogradu i Tallinn-u. U međuvremenu, moj studio za produkciju dizajna i umjetnosti nastavlja sa radom u Sarajevu", zaključuje Stojčić.
Ovom umjetniku očigledno ne manjka inspiracije za naredne radove. Djelovanjem u našoj državi, ali i u inostranstvu nastavlja kritički propitivati aspekte života prosječnog čovjeka. Kulturna scena, uprkos svemu, izrazito je važna za rušenje zastarjelih društvenih normi.
