Intervju / Boris Lalić: Nepotizam je napučio sektor kulture članovima moćnih familija koji nisu ni za šta ozbiljnije

Prvi roman pod nazivom "100%" objavio je 2013. godine. Njegova tema je sarajevska svakodnevnica, ispričana kroz ljubavnu priču između dvoje mladih ljudi koji se ne primjećuju. Zanimalo nas je koliko se od tada promijenila Lalićeva percepcija književnosti.

"U ovih 12 godina moja percepcija književnosti nije se previše promijenila. I dalje mislim da je to vrhunski proizvod čovječanstva, ali se moj život promijenio značajno pa samim tim i način na koji se time bavim. Prvenstveno mislim što sam se zaposlio kao sav tzv. normalni narod, znači glavni plus dodatni posao, a što je desetkovalo moje vrijeme za baviti se književnošću. Sreća u toj nesreći - izmišljen je pametni telefon, koji je postao moja džepna i usputna spisateljska i izdavačka kancelarija, tako da i dalje odolijevam tzv. normalnom životu tako što svaki dan spišem i objavim bar tisuću riječi, češće i koju stoju više", rekao je.

Na pitanje smatra li da viziju koju ima i dalje najbolje može iznjedriti kroz književnost ili neku drugu formu, odgovorio je:

"U šali volim reći da ako je iko na ovome svijetu ikada mogao birati, onda je to bio gospodin Bog, a on nije izabrao ni kip ni sliku, sačuvaj Bože išta sa strujom, već priču, ono čega uistinu nema, ali se može uhvatiti u knjigu. Mislim da je autobiografija životni cilj, bar za ovakve likove kao što sam ja, koji smo se oduvijek ponajviše furali na likove književne; moja trenutna književnost, ona na kojoj tako predano i svakodnevno radim, to je sve taj materijal pa eto, vidjet ćemo na šta će izaći. Meni je možda u životu i glavno da sam pisac i skejter, a ne mogu se osjetiti da sam nešto ako to ne radim, tako da se pisati mora."

Zajedno s bh. reperom Adnanom Hamidovićem Frenkiejem napisao je knjigu "Frenkie". Može li tu pisac doći do izražaja ili se sve podređuje muzičaru?

"Svako pisanje je, na prvom mjestu, pisanje o sebi. Frenkie je u početku procesa bio kao neki mali izvor pa je moj prvi zadatak bio da ga malo raskopam i oslobodim za govor. Poslije toga iz njega je poteklo puno potoka i potočića, koje je valjalo sve pohvatati i sabrati u jedan tok. Frenkie je, naravno, došao do izražaja, ali i ja sam, samo što je moja izražajnost majstorska i nije za da je primjećuju široke narodne mase; ni sam ne volim majstore koji dopuste da im se ispod fasde vidi konstrukcija pa ni ja tako ne fušerim", ispričao je.

O problemima s kojima je književnost primorana suočavati se iznova

Kada je riječ o književnosti, činjenica je da ona za sobom povlači i autocenzuru. Vjeruje li Lalić da bosanskohercegovačke, ali i regionale pisce konstantno koči autocenzura i da li zbog toga rijetko kada imamo revoluciju i iskrenost u književnosti?

"Mislim da je to broj jedan problem savremene regionalne književnosti, da je ista snažno pritisnuta politikom - s jedne strane vladinim, s druge nevladinim sektorom, koji oboje zahtijevaju od pisaca i spisateljica da nastupaju za njihovu stvar kao neki glumci - imaju oni tekst da nauče i izvedu pa zbogom književnosti, jer to što oni rade je agitacija, koja i uspijeva samo na ljudima spremnim na totalnu autocenzuru. Zato je bolje ljudima čitati mene, koji nisam ni bogat ni moćan niti se bavim opasnim stvarima pa mogu pisati sasvim slobodno, na savremenom govornom bosanskom jeziku, koji je iz medija poprilično prognan", kazao je.

Razgovarali smo i o tome jesmo li ikada bili "društvo knjige" ili je ona kod nas bila stvar prolaznog trenda. Lalić navodi da jesmo društvo knjige te da po tome nismo puno gori od ostatka svijeta.

"Ne baratam tim podacima, ali recimo da je od stotinu ljudi jedno od prirode obdareno da se istinski može zaljubiti u književnost, prvi put kada je čuje ili vidi to će mu se i dogoditi, neće se toga kutarisati prije smrti. Koliko sam uspio vidjeti, to je u svakoj generaciji isto, među starima, nama sredovječnima i mladima: imaš rijetke ljude koji istinski misle i samim tim ih zanima svijet ideja, od kog je najbolje u knjigama te mnoštvo koje to isto glumi, a čita samo novine, pročita moj intervju na Klixu i prvom do sebe plasira štagod odavde, uz pokušaj stvaranja iluzije prve ruke", objasnio je.

Predstava "Mirna Bosna" nastala je prema njegovom tekstu, a režirao ju je Saša Peševski. Premijerno je odigrana 2017. godine, a u međuvremenu je postala kultna. Svaki prosječan građanin se može pronaći u ovom tekstu o bijedi i želji za boljim životom.

"'Mirna Bosna' je sve vrijeme aktualna, a s obzirom kako je sve poskupilo, ne isključujem mogućnost da će i taj tekst postati aktualniji. Siromaštvo se u kapitalizmu plaća čašću i poštenjem, inače nećeš imati ni struje i morat ćeš umjesto serija čitati debele knjige velikog formata; zato ni ja nisam siguran više ni jesam li za vlast ili sam protiv nje", rekao je.

Kako internet utječe na književnost i da li on nužno ima negativan prefiks

Lalić je u posljednje vrijeme posvećen pisanju bloga. Objavljuje situacije iz svakodnevnog života. Dopada mu se mogućnost da bi se budućnost umjetnosti mogla svesti na online pisanje. Smatra je istinskom revolucijom 21. vijeka, koja je omogućila običnom čovjeku da bude javan.

"Lično preferiram čitati fizičke knjige, ostajati s njima nasamo, daleko od telefona, koji u mom svijetu iz dana u dan sve više gubi na atraktivnosti, ali kao pisac ne mislim za sada objavljivati drukčije osim na blogu. Ako ti materijali na kraju dožive neku veću popularnost, lako će ih biti odštampati. Kao ljubitelj prirode, posebno šuma, nisam baš za to svako odštampa papirnu knjigu, kad već imamo ovaj fiktivni papir treba to i koristiti, a drveće pustiti na miru", kazao je.

Činjenica je da se sektor kulture u Bosni i Hercegovinim, nažalost, odavno nalazi u jako lošoj poziciji, a izlazi iz ove situacije se još uvijek ne nazire. Pisac kao jedan od glavnih razloga za to navodi nepotizam.

"Sektor kulture u Bosni i Hercegovini je tako slab da sa cijelom svojom mašinerijom nije uspio dati pisca mojih godina koji bi bio poznatiji od mene, kom je glavna pozornica oduvijek bila na internetu i na ulici. Užasni bosanski nepotizam napučio je pomenuti sektor, rekao bih, s onim članovima moćnih familija koji nisu bili ni za čeg ozbiljnijeg. Možda su oni njih uhljebili do penzije, ali samo da bi predstavljali Golijata, samo da bi svaki mali kulturni David mogao ispasti junak, kad god da se pojavi. Za komediografe nije to ni toliko loša situacija", smatra.

On je pokrenuo imaginarnu izdavačku kuću Elektra mačkica roto press. Pitali smo ga je li se na ovaj korak odlučio iz revolta zbog toga što je mnogim piscima ugovor s izdavačkom kućom, nažalost, samo misaona imenica.

"Slagao bih da kažem da je to bilo glavno, jer mene su izdavači voljeli prije nego ću objaviti prvu knjigu. Damir Uzunović je prepoznao moj talenat kad mi je bilo možda dvadesetak godina i bio mi je naklon, ali ja tada nisam bio strpljiv, a poslije sam već ponešto i naučio o samom knjižarstvu, gdje je na mene snažno uticao primjer Gi de Mopasana, koji je izdavao četiri djela godišnje i prodavao ih u milion primjeraka. On je taj pisac kod kog sam vidio da samizdat ne mora nužno predstavljati izdanje marginalca, da je to manir i krupnih riba, koje vole zadržati većinu profita za sebe. To je bio glavni razlog da se Elektra mačkica rodi, jer ja sam htio od književnosti živjeti, slavu sam doživljavao kao nešto što se mora podnijeti kao žrtva da bi od toga živio", odgovorio je.

Osim književnosti, skateboarding je također Lalićeva velika ljubav

Ukoliko pratite Lalića na društvenim mrežama, gotovo je nemoguće ne primijetiti da je skateboarding njegova velika strast. Naveo je da je ovo sport njegovog djetinjstva, koji je bio glavna preokupacija u njegovom životu do upisivanja studija. Dalje navodi kako je onda počinio veliku grešku, što je dopustio da ga studiranje zavede na način da se prestane aktivno baviti sportom.

"Srećom, kada sam napunio trideset, sazrio sam dovoljno da shvatim kako mi sport mora postati svakodnevnica, ako hoću nastaviti istovremeno imati apetit kao Gargantua i momački stas. Krivo mi je zbog te pauze, da je nisam napravio sada bih skejtao još deset puta bolje, ali zadovoljan sam i ovako. I dalje mogu učiti nove trikove, mogu ih nekad i po 5-6 zaredom različitih pa to i radim, svaki dan bez preskakanja. Skejt scena u gradu ispod Trebevića ima novi razvojni impuls, koji je donijela firma u kojoj sam zaposlen - Skate Sarajevo", ispričao je.

Osim opreme i prodaje, smatra da je njihov sjajni potez što su omogućili da se može skejtati i zimi i da su time faktički uništili rak-ranu sarajevske skejt scene, a to je bila zimska pauza.

"Mislim da će se to osjetiti ovog proljeća i u samom gradu, da nas je sada deset puta više nego prije tri ili četiri godine. U Novom Gradu se pravi i pravi skejt park, koji nije nikakva improvizacija. Stava sam da će se sa njegovom izgradnjom broj skejtera najmanje još udesetostručiti. Uglavnom, bit će posla i para, nastavit ću biti nezavisni bosanski pisac još dugo", kazao je Lalić na kraju razgovora za Klix.ba.