Brezanski rudar Ešref Muratović stvara čaroliju na platnu uprkos slabom vidu
Na početku razgovora ispričao nam je da je talent pokazao u ranoj mladosti, dok je još išao u osnovnu školu. Njegova nastavnica likovnog savjetovala mu je da upiše Akademiju likovnih umjetnosti i da će, ako to ne učini, žaliti cijeli život.
Odrastao u radničkoj porodici, nije imao novca za Akademiju likovnih umjetnosti
''Nisam je poslušao, ne zato što nisam htio, već što nisam bio u mogućnosti. Odrastao sam u radničkoj porodici, roditelji nisu imali novca da mi to priušte, tako da sam završio zanat i zaposlio se u rudniku, ali ljubav prema slikarstvu nikada nije prestala. Ali evo kako prolaze godine, svoje se nastavnice često sjetim'', ispričao nam je Muratović i dodao: ''Mnogo komuniciram s ljudima koji imaju isti hobi pa u razgovoru spomenu koliko vole umjetnost, na šta im ja odgovorim da sumnjam da je ta njihova ljubav veća od moje. I zaista, ja živim za to''.
Muratović slika pastelom u olovci, što je, kako nam je ispričao, zahtjevna tehnika. Prisjetio se i svojih početaka.
''Prije pastela crtao sam grafitnom olovkom. Prije nekoliko godina na moru sam vidio čovjeka kako slika portrete nekim bojama i poslije to razmazuje prstom, što je meni bilo nevjerovatno interesantno. Nakon izvjesnog vremena oslobodio sam se stida i odlučio da samo ne posmatram, već da ga upitam kojom tehnikom slika. Tako sam mu pokazao nekoliko radova koje sam imao na mobitelu i on se oduševio, pogotovo kad je čuo da sam samouk'', rekao nam je Muratović.
Nakon tog susreta odlučio je početi slikati pastelom i uputio se ka Sarajevu kako bi kupio potrebni materijal.
''Nisam znao kako se tačno zovu ove boje, ali nekako sam prodavaču uspio objasniti i tada je započela moja avantura. Ispočetka je bilo zaista teško, jer ove boje su mnogo suhe pa je bitno ono što od njih ostane na papiru znati precizno dotjerati prstima, ali eto, vježbom i upornošću sam dostigao taj nivo da se moje slike ne razlikuju od onih koje slikaju akademski umjetnici'', kazao nam je Muratović.
Izgubio vid na desnom oku, ali nikada nije odustao od slikarstva
U rudniku radi skoro 35 godina, a posljednjih nekoliko je na centrali, gdje je premješten nakon nesreće na poslu dok je još radio na proizvodnji uglja.
''Jedna me je čelična šipka udarila u vrat, s desne strane, i to je uzrokovalo gubitak vida na desnom oku. Nakon toga sam imao operaciju u Sarajevu i nakon bolovanja se više nisam mogao vratiti na staro radno mjesto. Zbog dijagnoze nisam mogao raditi na hladnom, prašnjavom i radnom mjestu koje iziskuje napor. Uprava i kolege imali su razumijevanja, tako da sam već nekoliko godina ovdje na centrali, čak su mi dozvolili da ovdje slikam, tako da sada s radošću dolazim na posao'', rekao nam je.
Njegove slike izgledaju besprijekorno, kao da su fotografisane fotoaparatom, a kako nam kaže, posvećuje se i najsitnijim detaljima, a ukoliko napravi i najmanju grešku, cijepa papir i počinje ispočetka.
''Nisam mogao ni sanjati da će moje slike dostići ovaj nivo i da će mnogo ljudi naručivati da im nešto naslikam. Često poklanjam slike, ponekad i prodam, ali taj novac najviše utrošim na materijal i uokvirivanje. Ono što vidim u svom okruženju fotografišem kao ideju, nakon toga izradim fotografiju i slikam. Nemoguće je da 'iz glave' nešto naslikate, zato što nikada ne možete pogoditi savršenu sjenu koju ima svaka slika, a to sjenčenje je u svakoj tehnici najbitnije, a da ne pominjem da je upravo to ono što svaku sliku učini vjerodostojnom", pojasnio je.
Muratović za sebe kaže da je amater koji svoj talent nastoji svaki dan sve više usavršavati, jer kako je rekao, taj dar od Boga ne želi pustiti da propada. Na njegovim slikama se mogu vidjeti različiti motivi, od mrtve prirode preko pejzaža pa sve do portreta i aktova. Otkrio nam je da je zapravo aktove i najzahtjevnije slikati, jer samo tu nema improvizacije.
''Kada slikate pejzaže, možete proizvoljno granu, drvo ili cvijet nacrtati gdje želite. S druge strane, kada slikate akt, morate svaki mišić postaviti na pravo mjesto, naprimjer morate lijepo uklopiti ključnu kost, sve izbočine na tijelu. Ali veoma je bitno da i to slikate s fotografije, zato što svaki slikar ima svoj rukopis i po tome i mene poznaju. Ukoliko slikate po djelu nekog drugog autora, onda to gubi smisao, pravite iste poteze, a možda i greške koje je i on napravio, a uz to još gubite i svoj identitet'', naveo je Muratović.
Slika najviše tri sata dnevno, jer, kako nam je rekao, ne želi previše zamarati oči, a i padom koncentracije počinje praviti greške. Dodao je i to da je Breza malo mjesto i da je za njegov talent mnogo ljudi saznalo zahvaljujući društvenim mrežama. Prisjetio se kako su ga nagovarali da napravi profil na Facebooku.
''Prije nekoliko godina su me nagovorili da kupim pametni telefon pa da fotografišem slike i objavljujem na Facebooku. A ja se bojao da neću to moći naučiti, izgledalo mi komplikovano, nikako nisam bio upućen. I stvarno, uvjeriše me. Sin mi je napravio profil i to me izvuklo iz anonimnosti. Kaže on meni: 'Nemoj puno slika objaviti odjednom, dosta je po jednu ili dvije', a ja ću njemu: 'Šta po dvije, odmah po pet'. A trebao sam ga poslušati, kad je manje slika odjednom, ljudi im posvete više pažnje'', ispričao nam je Muratović.
Prva izložba u RMU Breza
Prva izložba postavljena je upravo u rudniku u Brezi na dan općine. Izložio je 30, a prodao 26 slika, srce mu je, kako kaže, bilo puno. Prvi put je bio u javnosti, posjetioci su mu čestitali, a on je ostvario svoj san.
''Kada su moje kolege tadašnjem direktoru prenijele moju želju, odmah me pozvao na razgovor. Bojažljivo sam došao, a on je tražio da pogleda moje radove i kada ih je vidio, zanijemio je. Jer svi su znali da ja nešto 'šaram', ali nikada niko nije vidio kako to zapravo izgleda. I eto desi se i ta prva izložba'', ushićeno nam je ispričao. Nakon te, pa još jedne izložbe u svojoj Brezi, došlo je na red Sarajevo. Kako kaže, oduvijek je sanjao da se predstavi sarajevskoj publici, a taj mu se san i ostvario u decembru 2015. godine u Art kući sevdaha.
"Rekli su mi da donesem slike da ih vide. Vjerovatno su mislili da je neka škrabotina, pogotovo kad sam im rekao da sam rudar, a kritike su bile veoma pozitivne. Želio sam i, eto, to sam ostvario, jer ipak, Sarajevo je Sarajevo. Mada i ovdje ima ljudi koji se bave ovim i slikaju, ali ja sam želio samo Sarajevo i to sam ostvario", kazao je Muratović.
Kako bi javnosti dočarao kako izgleda rad na nekoj slici, Muratović fotografiše različite faze nastanka svojih umjetničkih djela. Otkrio nam je kako trenutno radi na usavršavanju slikanja autoportreta.
''To je zadatak koji me u isto vrijeme raduje, ali i plaši. Razlog tome je i ponuda hrvatskog režisera da snima dokumentarni film o meni, čiji su prvi kadrovi urađeni prošle godine. U jednoj od scena ću slikati svoj portret, tako da sada vježbam'', ispričao nam je.
Za kraj razgovora nam je rekao kako ima želju održati izložbu u nekoj od malo poznatijih galerija u Sarajevu i da se nada da će i u tome uspjeti, jer se uvjerio da se snovi ostvaruju.
''Nisam ni slutio da ću ikada imati izložbu, a pogotovo da će ljudi naručivati da im nešto naslikam. Ali za sve je, naravno, potreban svakodnevni rad. Trenutno u kući imam 50 završenih slika, ali i onu svoju prvu koju sam naslikao pastelom. U poređenju s ovim sada ona djeluje smiješno. Međutim, nedavno sam je uokvirio, jer ona za mene ima posebnu vrijednost. Podsjeća me koliko sam napredovao i da su upornost i vježba nešto što se uvijek isplati'', poručio je Muratović.
