O Sijarićevom književnom opusu koji svjedoči nepresušno bogatstvo književnog izraza govorili su profesori Marko Vešović, Enver Kazaz i Admiral Mahić predstavljajući ga vrhunskim liričarem, pjesnikom pripovjedačem i romansijerom.
Istaknuli su kako je Ćamil Sijarić u svojim romanima uspio da sintetizira kulturu i prirodu i da napravi tzv. kulturološki novohistorijski roman, pri čemu je historija tek pozadina ili kulisa za priču koja nosi univerzalnu poruku, ponirući do najdubljih metafizičkih tajni ljudskog postojanja i uopće čovjekovog prisustva u svijetu.
Okvir za njegovo "lirsko tkanje" je, kako je rečeno, priča iz lokalne sredine - prostora koji se naziva Sandžak, pri čemu se bavi temom rastakanja patrijarhalne kulture i pojave individue na horizontu, što mu u društvenom kontekstu u kojem je Sijarić djelovao priskrbljuje atribut mitskog pripovjedača.
Prema ocjeni promotora, radi se o stvaraocu prepoznatljivog izraza, koji je otvorio jednu od najvažnijih tema književnosti ovih prostora, a koja bi se mogla okarakterizirati kao "sunovrat povijesti u ljudsku psihu".
"Recepcijom teme koju nudi Sijarićevo djelo, današnja Bosna i Hercegovina i južnoslavenski prostor mogu puno naučiti o načinu na koji se nositi s traumom, koju je on uspio po nalogu vlastite humanističke etike preraditi u tragičnoj temi historije", rečeno je.
Ocjenjeno je kako Sijarić predstavlja južnoslovenskog magijskog realistu, uz napomenu da je on za ovaj prostor ono što su za Latinsku Ameriku - Marques ili Borges - neuporediv s drugima, pisac vlastite književne geografije i iskaza, književni stvaraoc koji predstavlja savršenog poetskog pripovjedača.
Promociji izabranih djela Ćamila Sijarića, upriličenoj u organizaciji Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka, prisustvovao je veliki broj istaknutih ličnosti bh. javnog i kulturnog života, te poklonika pisane riječi.
Ćamil Sijarić je rođen 13. septembra 1913. godine u selu Šipovice kod Bijelog Polja u Crnoj Gori. Diplomirao je 1940. godine na Pravnom fakultetu u Beogradu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata službuje u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banjoj Luci.
Za sekretara Suda narodne časti u Banjoj Luci izabran je 1945. godine, potom je bio novinar lista "Glas" i dramaturg Narodnog pozorišta u Banjoj Luci. U Sarajevo prelazi 1947., radi u redakciji lista "Pregled", potom je u Glavnom odboru Narodnog fronta i redakciji "Zadrugara".
U literarnu sekciju Radio Sarajeva prelazi 1951. i tu ostaje do odlaska u mirovinu 1983. godine. Umro je 6. decembra 1989. godine.
Autor je više zbirki pripovijedaka ( "Ram bulja", "Naša snaha i momci", "Kuću kućom čine lastavice", "Sablja", "Putnici na putu","Kad djevojka spava","Miris lišća orahova","Francuski pamuk","Priče kod vode","Rimski prsten", "Zelen prsten na vodi", "Zapis o gradovima ). Napisao je romane: "Bihorci", "Konak", "Mojkovačka bitka" i "Carska vojska".
