Čudo sarajevskog teatra: Kako su Tanja, Admir i Senad 30 godina "umirali muški"
O predstavi se šuškalo u prolazima, pričalo na popodnevnim kafama, jutro poslije igranja bila je glavna tema u kancelarijama, kad se okupljenim kolegama kroz mnoštvo gestikulacija pripovijedalo o trojcu koji je od diplomske predstave napravio ono što se danas, 30 godina kasnije, naziva fenomenom i čudom sarajevskog teatra. I priča se širila tipično sarajevski – od uha do uha, od usta do usta. Uvijek s onim osnovnim dodatkom: “Moraš ih vidjeti!“.
Od gužve na sceni Akademije scenskih umjetnosti do redovnog repertoara Kamernog teatra 55
Počelo je prosto, potpuno jednostavno. Tada, u svojim dvadesetim, jednom nogom već van fakulteta, Tatjana Šojić spremila je pozorišni komad kojim će pokušati položiti diplomski ispit. Scena ASU vrvjela je studentima koji su svakodnevno uvježbavali vlastite uloge. Prostor i tišinu bilo je skoro nemoguće pronaći pa je, ruku pod ruku s kolegama Senadom Bašićem i Admirom Glamočakom, pokucala na vrata Kamernog teatra 55 s jasnim pitanjem: "Možemo li kod vas dobiti nekoliko kvadrata za pripremu diplomske predstave?".
"Dobili smo. Radili smo u prostoriji u kojoj su se obavljale čitaće probe, a koja danas služi kao glumački studio. Tu i tamo, neko bi provirio na naše probe, a u pripremama nam je pomagao i moj profesor Nenad Dizdarević. Malo prije samog igranja, uprava teatra nam je ponudila da predstavu odigramo u njihovoj sali. Tako su pred nas stavili još jedan zadatak, trebalo je zamoliti komisiju i profesore da se to ostvari", prisjeća se Tatjana.
Ono što se dogodilo bio je presedan, novina za dotadašnja igranja diplomskih predstava. Komisija im je dala zeleno svjetlo pa je trojac napunio svih 160 stolica teatra.
"Mislili smo da je to prvi i posljednji put da igramo tu predstavu, jer tako glasi uobičajeno pravilo za igranje diplomskih radova. Pozoveš prijatelje, rodbinu, navijače svake vrste, napišeš pismeni, odbraniš usmeni... Znate kako to ide", nastavlja.
Uslijedilo je ono neočekivano, Kamerni teatar je trojcu ponudio da njihovu predstavu uvrsti u redovni repertoar teatra. Bila je to nevjerovatna čast, kaže Šojić, a ujedno i najljepša stvar koja im se, kao mladim glumcima, mogla dogoditi: "Svi kristalno jasno pamtimo 1990., pa i 1991. kad smo proslavili 150. izvođenje. Zamislite! Igrali smo pet-šest puta mjesečno, svaki put punili salu. I to je tako prosto krenulo, od uha do uha. Zaista".
Koja je tajna? Tajne nema!
Danas, 30 godina kasnije, Admir, Tatjana i Senad po 450. put će "umrijeti muški" na sceni Kamernog teatra 55. Ljudi ih, kaže Admir, često pitaju koja je tajna predstave koja traje tri decenije, kako ljubavni trougao Eve, Brune i Marija živi do danas. Odgovor je godinama isti: "Tajne nema!".
"Kad smo slavili 20 godina, onda smo zajedno napisali svako po jednu riječ. Ovo je vedra, duhovita i nepretenciozna predstava koju mi upravo tako i igramo. Tako nam je bilo prije deset godina, tako je i danas. Ništa se nije promijenilo", objašnjava.
Senad objašnjava kako svaka repriza ima poseban začin, nešto što očara glumce i gledaoce. Njena čar zapravo leži u tome što njih troje imaju jedan cilj, a to je da zabave publiku, što i jeste cilj teatra, ali i moderne industrije: "Jednom sam vidio plakat na kojem je pisalo 'Nema biznisa bez šoubiznisa', a mislim da mi to znamo najbolje. To je moto koji ova predstava može ponijeti", kaže Senad.
Osvrt na posljednjih trideset ljeta Tatjanu je natjerao da shvati da zapravo i nije potpuno svjesna gdje su kad i kako godine otišle. Ali, u gužvi misli i upitnika u njenoj glavi jasni su detalji posljednja tri desetljeća njih troje kako igraju predstavu na adresi Kamernog teatra 55.
"Beskrajno sam sretna zbog toga, što i treba da budem. Čovjek treba da se raduje svakom trajanju. Pogotovo nečemu što volite, što pazite, njegujete i prije svega poštujete. A to je ustvari naš posao i naš odnos prema njemu. Ljubav je to koja ne jenjava, niti će ikad. Način na koji mi igramo predstavu danas jednak je onome iz daleke 1990.", objašnjava Tatjana.
Rijetkost, veličina i važnost kombinacije prijateljstva i kolegijalnosti
Riječima slika likove tri mlade i talentovane glumačke nade, pune ljubavi, strahopoštovanja i strasti prema ovoj profesiji. To će se strahopoštovanje, nastavlja objašnjavati, kasnije pretvoriti u ogromno poštovanje, kako prema poslu, tako i poštovanje jednih prema drugima, ali i prema publici.
"I zapravo jesam ponosna i presretna što, prije svega, imam ovakve partnere, to je zaista rijetkost. Imati pored sebe ljude na koje se uvijek možete osloniti, kako na sceni tako i van nje... I rijetko je i veliko. Više od pola svog života imam ovu predstavu, ona ima mene. I dio je mene, dio je svih nas", zaključuje Tatjana.
Na koncu, svi imaju svoje pobjede. Košarkašima nema slađe od one za pola koša, biciklistima one za pola točka. A glumcima? Vjerovatno su to tri decenije pozorišnog komada koji i danas rasprodaje salu u roku 24 sata. Tri desetljeća pohvala, od kojih se izdvaja ona da svijetom koračaju ljudi koji na "Umri muški" dolaze kao na godišnju terapiju, redovnu dozu humora i kvalitetnog teatra.
I igrat će se. Ironično, momenti u kojima umiru muški ujedno su i oni u kojima se osjećaju najviše živima. Igrat će dok ih zdravlje bude služilo, a publika voljela. Pozdravit će ih osmijehom, počastiti humorom, napuniti im džepove onim sarajevskim žargonom i prepoznatljivim bosanskim fazonima. Zatim će ih ispratiti naklonom, sve vrijeme znajući da služe teatru. Jedinoj i najvećoj ljubavi. I vjerovatno ćete, u prolazu na nekoj ulici, možda na uglu Ferhadije ili kod Kina Radnik ili pak u uskom prolazu Kamernog teatra 55 ponovo čuti: "A jesi li gledao Tanju, Atka i Senada? E to moraš vidjeti". I tačno tih nekoliko riječi savršeno će opisati svu čaroliju koja traje već trideset godina.
"Umjetničko djelo" sa zalijepljenom bananom na zid prodano za 6,2 miliona dolara
