Intervju / Damir Ovčina ima novu knjigu: Romane najčešće štampaju diletanti, ja hoću drugo

Ovčina u spomenutom romanu piše o izgubljenosti čovjeka u današnjem vremenu pod konstantnim strahom od ponovne opsade. Je li moguće ostati priseban u današnjem društvu?

"Prisebnost spašava. To je zadnja linija odbrane, a i konjica za napad. Nama se ne smije, a ni neće desiti opsada na onakav način, ali nije isključeno drugo ni slično. Ni ona opsada niti je smjela početi onako niti dočekati kraj. Taj filing pritisnutosti, a čekanja nekog drugog da za nas riješi odredio je dobrim dijelom naše živote, a i naš pogled na svijet pa i na politiku, a politika je samo praktična filozofija. Moj lik povlači od mene i mog iskustva šta hoće, a postupa kako on hoće. Ja kao pisac samo pratim. Unatoč svemu, u njemu je smirenosti kolikogod žestine, a mislim i poštenja. Oslonjenog na sebe samog, skoro ga je nemoguće iznenaditi zlom, ali dobrim jeste. Književnost je prije i poslije svega ljubav prema životu, unatoč svemu. Ta strast pokreće mog protagonistu i kad je okružen sitnim kukavičlukom i birokratskim smicalicama, a i krupnim potezima podivljalih bolesnih ideja", naveo je Ovčina.

Zanimalo nas je predstavlja li "CVII" nastavak romana "Kad sam bio hodža" napisanog 2016. i "Ko sam ti ja" iz 2021. godine.

"Ne izravno, ali za mene je pisanje oslonjeno na moje vlastito ljudsko pa i čitalačko iskustvo kao na svoj ugaoni kamen i određenje poetike pa sam se nečim i nesvjesno doticao i 'Hodže' i njegovog nastavka, ali vozio drugo i drugačije. 'Hodžu' sam pisao ne znajući šta radim i idući za filingom, ponekad sporo, gdjekad brzo da dođem do njegove određujuće slike. Drugi roman je uglavnom pisan prije izlaska hodže, ali uređivan pod njegovim pritiskom i određenjem. Ovaj treći nastajao je od prošlog januara kad mi se činilo da je 'Hodža' davno napisan stojeći onda puno bliže iskustvom sinu nego ocu. Sad gledam oko sebe iz tačke oca, to je možda srž pogleda na svijet u 'CVII-ju', mada nije priča o očinstvu", odgovorio je.

Ovčina je prepoznatljiv po svom specifičnom stilu pisanja, tj. odsustvu glagola u rečenicama. Postavlja se pitanje koliko je zahtjevno publici predočiti ono na šta dosad nije navikla, a ipak je uspjeti zadiviti.

"Čitalac znajući i ne znajući hoće čudo. To je njegovo pravo, a i potreba. Nekad ga neko potrefi neprimijetnim fazonom, a nekad potpuno novim, ali književnost počinje tamo gdje je pisanje začuđujuće samosvojno, ali ne da bi bilo drugačije nego istinito, a ispričani svijet svjež i blizak, kakogod da je težak i mračan. Ogromna većina napisanog i ukoričenog je smeće, a čovjek i dalje čita tražeći to malo vrijednog u načinu i sadržaju. Dobra književnost rjeđa je od platine. Njena duša je u vještini pisanja, a ne u potapanju čitaoca u bezveznost autora. Između pukog autora i pisca ogromna je razlika", smatra književnik.

"Kad sam bio hodža" i "Kad sam ti ja" su bile među najčitanijim knjigama u 2023. godini. Radnja prve knjige je smještena u sarajevskom naselju Grbavice, koja je zbog okupacije Vojske Republike Srpske tokom rata bila izolovana od ostatka Sarajeva.

Radnja drugog romana počinje u januaru 2016. godine i prati život glavnog lika do augusta iste godine. Ovo je zapravo priča o očinstvu i o ratu, kojeg više nema - ali još traje u njemu. Pitali smo Ovčinu vjeruje li da će "CVII" biti uspješan kao njegovi prethodni romani.

"Morao bi. Objavljivanje romana pa i drugog štiva je uvijek na rubu nepromišljenosti. Malo bi bilo deset života za sve moguće provjere, ali na kraju se i tu, kao i u svemu, dođe do pitanja hrabrosti i nema se kud. Romane štampaju najčešće diletanti i razni nesposobnjaci željni statusa pa se lako zakloniti iza njih i izgubiti u bespućima prosječnosti i nevažnosti. Ja, naravno, hoću drugo. Lako sam se odvojio od ovog romana 24. oktobra prošle godine, tako da mi je taj vlastiti osjećaj dobar, a on mi je jedini alat. Kao i s 'Hodžom', kad još nisam imao skoro nikakvog iskustva osim uvjerenja da sam uradio najbolje što sam mogao od onog što sam imao i bio miran, tako i sad osjećam da je to što ja mogu pa koliko god bilo uspješno. Roman je borba sa samim sobom. Onaj maraton na dvjesto kolikoli milja", rekao je.

Prije više od dvije godine publiku je obradovala vijest da će početi snimanje serije nastale po romanu "Kad sam bio hodža". Trebao ju je režirati Ademir Kenović, a Ovčina je napisao scenarij. U međuvremenu je došlo do problema sa realizacijom projekta. Hoće li ona ugledati svjetlost dana?

"Pravo da vam kažem, a time dosta govorim, ne znam. Ja sam dao pameti i posvećenosti koliko sam tad prije skoro pet godina imao i prilagodio koliko sam mogao zajedničkom poslu priču, ali ostalo nije bilo kako sam zamišljao. Bilo je upravo suprotno. Mlako rečeno da nisam zadovoljan ničim. Čini mi se da se sami moji likovi opiru komotnom pristupu kakvog gledam, koliko i državnom preduzeću za telefoniju kao finansijeru. I moje i strpljenje mojih likova je pri kraju. Kao i za knjigu i bilo koji drugi proizvod, njegovu sudbinu određuje i spremnost stvaralaca da ulože svoje. Tu je početak i kraj sve priče o filmu, kao i o svakom drugom proizvodu. Poštenje je najbolja poslovna politika, koliko i poetika, a film velika prilika književnosti pa ću naći načina", kazao je Ovčina.

U Službenim novinama u Kantona Sarajevo je 19. oktobra prošle godine objavljen javni poziv za izbor i imenovanje direktora i izvršnog direktora programa i produkcije Televizije Kantona Sarajevo na koji se prijavio veliki broj kandidata.

Među njima je bio i Ovčina. Odbijen je zbog dvije greške prilikom prikupljanja dokumentacije za podnošenje prijave. Zanimalo nas je vjeruje li da je ovo bio slučaj traženja dlake u jajetu kako ljudi koji imaju ostvaren uspjeh ne bi došli na vodeće pozicije.

"Ja sam se na to mjesto javio zbog davnog obećanja, a sve što čovjek ima je riječ. Data riječ. Osim te riječi, povukla me i znatiželja i još nezatomljena navada da se zanosim javnim pitanjima. Odgovori koje sam dobio smiješno su predvidljivi unatoč dovitljivoj gluposti činovničke bahatosti. Nije me zateklo, ali mi je bilo zanimljivo kako se prave nevješti neki biva znanci postavljeni u komitet te kuće. Prije toga sam imao ružno iskustvo u jednoj novotvorenoj školi gledajući nanovo izbliza birokratski talog sve zadrigliji i nedorasliji neprestano od 2006., otkad se nosim s upravljanjem školama. Ministri su i onda bivali naravno tanki, ali se znao zateći i sasvim pristojan čovjek, a ovo je sad gore nego da nam je neprijatelj birao. Ipak, taj soj kancelarista ne bi opstao bez mase prosvjetara i slično ih zamišljam i u Australiji, Peruu, kao i Žepču, Maglaju, na Koševu ili na Dobirnji. Oni koji natužakaju i nakukaju plate i regrese, sklonjeni iza tuđe djece pa su puno krivlji jer su brojniji nego 10, 20 ili 30 pa i 100 nevaspitanih i zlovoljnih muških k'o ženskih, a i ženskih k'o muških tetaka raspoređenih po ministarstvima ili uredima", odgovorio je.

Dodao je kako se čini da je od 2006. godine, otkada je predavao, bivalo sve gore i jadnije. Smatra da narod živi osjećajući težinu, ali ne baveći se detaljima našeg neuspjeha.

"On nije puka sudbina ni urota. Počiva na vlasti ograničenih i nepoštenih spremnih dati svakom sve za pozicije. Ustanove su u pravilu pod kontrolom tupih i gladnih i takvu politiku vode. Ostat će tako dok im se to ne uzme. Sami neće otići. Vlastohlaplje i srebroljublje dvije su neprestane pandemije i neprolazne pošasti, a drugog u javnoj službi skoro i nema. Jedna televizija bi mogla napraviti show i mene zabavljalo zamišljati reakcije, pritiske i histeriju vlasti i na najbenignije priloge, što bi propitivali k’o su ljudi napenaljeni po funkcijama i šta rade za tuđe pare", rekao je.

Također smo ga pita planira li se u budućnosti ponovo prijaviti na isti ili sličan konkurs.

"Ne mislim o tome kao o nečemu svom, a ni primjerenom. Vrijedan sam, radim, bavim se lovom i mirno živim pod svojim krovom kako nas je učio onaj veliki učitelj iz Bosanske Krupe, ali ne mislim da se treba ustručavati takvih mjesta nit im težiti. Težnja tome je poraz, a ustručavanje bi za mene ipak bilo komocija", naveo je.

Ovčina je osnovao izdavačku kuću Impruva na čijoj web stranici možete naručiti sve njegove romane. Dalje je u razgovoru za Klix.ba govorio o svom iskustvu s bh. izdavačkim kućama s kojima je ranije sarađivao te otkrio je li se susreo s bilo kakvim oblikom cenzure.

"Sa cenzurom ne. Izdao sam 'Kad sam bio hodža' prije osam ljeta u Buybooku držeći ih i za drugove i za najbolje u tom poslu i kod nas i šire, a ne misleći previše o tome. Ipak, tražeći svoj put, ja sam htio nešto svoje na svoj fazon vjerujući da je poduzetništvo rješenje za sve pa i za književnost, koliko i za mene samog. Što sam dublje išao u to, sve mi je dalje bio svaki drugi put. Izdavaštvo ovdje i ne samo ovdje fondaška je stvar i svodi se na izvlačenje javnih para za privatne interese zaklanjajući se iza one šuplje da ljudi ne čitaju i ne kupuju knjige ni karte za predstave pa eto mora vlast tuđim parama da tovi lažne privatnike i plaća lijene ljude i dosadne institucije. Plus što je i evropska koncepcija podržavanja književnosti kao i filma uglavnom državistička, a to širi bolest ovisnosti o tuđim parama", ispričao je.

Dodao je kako budžetsko češće nego rjeđe potiče bezvezarije i budalaštine.

"Rijedak je neoprezan sa svojim markama, a redovan s tuđim. Da se vratim na svoju kuću. Pisanje i izdavanje knjiga za mene je skoro ista stvar. Sad imam prostora štampati sebe samog i sebi važno onako kako mislim i koliko mogu platiti. Tu ljepotu slobode u poslu svako može osjetiti. Sva jagma oko pozicija staje kad treba samog sebe za hiljadu maraka početnog kapitala proglasiti direktorom vlastite firme. Slobodno tržište liječi i sebičnost i pohlepu", zaključio je.